Piše: Danijal Hadžović/Prometej.ba
I prije nego što se utvrdila konačno brojka mučki ubijenih Parižana, stupci i ekrani balkanskih medija već su bili zatrpani komentarima i analizima popularnih intelektualaca, analitičara, mislilaca i novinara koji su, povezani dosljednom antizapadnjačkom niti, zajedničkim snagama nastojali relativizovati ovaj užasni zločin. Relativizovati, nego šta. Kojom drugom rječju označiti stravstveni angažman domaćih mislećih i kvazimislećih glava da se prije nego što su se leševi nevinih i ohladili, iza neiskrene osude zločina pod svaku cijenu doda ono ALI, nakon kojeg slijedi, pa zna se: jedva dočekana prilika da se iznose vlastiti antizapadni ideološki pogledi, frustracije i ospe paljba po francuskim intervencijama po svijetu, zapadnom imperijalizmu, rušenjima Gadafija, Sadama, pokušaju rušenja Asada, finansiranju terorista i višestoljetnom kolonijalizmu. A u tom sumanutom rezonu i francuski leševi koji su u petak još bili živi ljudi koji su slušali muziku, šetali gradom i sjedili u kafićima, postaju tek razumljiva kolateralna žrtva uzrokovana zloćudnim politikama njihove vlastite zemlje.
Ipak, po bešćutnosti, zlonamjernosti i bezumlju ističu se one teze o sramotnom i licemjernom ponašanju svjetske, poglavito zapadne javnosti jer su joj neke žrtve vrijednije od drugih. Kako kažu, dok se s jedne strane šuti na palestinske, sirijske i afričke žrtve, s druge se suze roni i profilne slike boji za ubijenim Francuzima.
No, zar zagovornici takvih teza ne skaču upravo samim sebi u stomak činjenicom da umjesto iskazivanja poštovanja prema ubijenim Parižanima ili barem šutnje, u startu imaju potrebu navoditi žrtve iz drugih krajeva svijeta, čime pokazuju da su očigledno u prvom redu oni ti koji prave hijerarhiju u vrednovanju žrtava i određuju koje žrtve treba da dobiju više pažnje?
Dalje, nije li pravo svakog čovjeka da izrazi poštovanje onim ubijenim ili umrlim kojima želi, te nije li sam taj gest nešto humano i vrijedno priznanja? Ako zaista vrednujemo svaki život jednako, onda moramo vrednovati i iskazivanje poštovanja prema svakom nevino izgubljenom životu, ma koje rase, vjere, nacije, ili na kojem kraju svijeta on bio. Možete li zamisliti situaciju da dođete na veliku dženazu ili sahranu nevino ubijenom čovjeku na kojoj prisustvuje nekoliko hiljada ljudi, a neko od prisutnih Vas optuži da ste licemjer jer ste odlučili doći baš na tu, a ne onu koja se održala prošle sedmice i na kojoj je bilo daleko manje ljudi?
Naravno, ne treba bježati od činjenice da do francuskih žrtava svjetskoj javnosti jeste stalo daleko više nego što je u sličnim zločinima do sirijskih, turskih ili nigerijskih. No to je, ma koliko na prvu možda moglo i grubo zvučati, sasvim razumljivo i prirodno. Možemo se, naravno, složiti da svaki, dobro, skoro svaki, ljudski život vrijedi. Ali to je generalni sud, a subjektivno sasvim sigurno ne vrednujemo sve živote jednako. Našu djecu volimo i žalimo više nego tuđu, čovjek iz zemlje u kojoj živimo uglavnom nam je bliži nego stranac, a žrtve iz našeg naroda nas bole daleko više nego što nas bole žrtve iz drugih naroda.
Jednog Bošnjaka genocid u Srebrenici uvijek će više pogađati nego genocid u Ruandi, kao što će i Tutsa više boljeti genocid nad njegovim narodom u Ruandi nego onaj koji je bio u BiH. Do naših bližnjih nam je više stalo nego do drugih, i to je nešto što je podrazumijevajuće i većini ljudi sasvim prihvatljivo.
I tu dolazimo do Pariza koji je jedan od najvažnijih gradova i ključnih simbola naše civilizacije. Bejrut, primjerice to, nažalost, nije. Gledamo francuske filmove, jedemo francuske kifle, pratimo francusku političku scenu, čitamo njihove medije, imam osjećaj da s Francuzima dijelimo zajedničke vrijednosti i način življenja. Za većinu afričkih, azijskih i bliskoistočnih društava pak taj osjećaj nemamo, i stoga će sasvim logično biti da će na ovoj našoj hemisferi, koja predvodi i cijeli svijet, pariške žrtve većinu ljudi zaboljeti i zainteresovati više nego iz nekih udaljenijih dijelova svijeta, a samim tim će im i svjetska javnost pokloniti veću pažnju.
Hvale vrijedni su oni koji iskreno u jednakoj ili većoj mjeri žale i za sirijskim, turskim ili palestinskim nevinim žrtvama, te rade na tome da se osnaži svijest o njihovom stradanju i potakne veća empatija svijeta prema tim ljudima. No, oni koji na svaku zapadnu žrtvu reaguju tako što joj suprotstavljaju, recimo, one palestinske, pokazuju da im iskreno nije stalo ni do jednih ni drugih – tek do besramne zloupotrebe i jednih i drugih radi vođenja vlastitih provincijskih ideoloških ratova protiv Zapada.