Piše: Ilija Šagolj/Iskorak.ba
Kriteriji su politička podobnost, a nažalost, ne i stručnost, što bi trebao biti osnovni uvjet. Biti ministar ili parlamentarac na bilo kojoj društvenoj razini je društvena privilegija. Iznad svega, radi se o dobroj plaći i drugim društvenim beneficijama o čemu većina bosanskohercegovačkih uposlenika može samo sanjati.
Iako su ministri u velikoj mjeri radno angažirani, obzirom na prirodu resora za koji su zaduženi, parlamentarci su bez bilo kakve društvene odgovornosti i u većini slučajeva su politički spavači. Mogu doći ili ne doći na zasjedanje parlamenta, a činjenice pokazuju da određen broj za svoga mandata nije izašao za govornicu u smislu davanja prijedloga ili sugestija po određenoj problematici. ‘Gluhonijemih’ je zastupnika i previše, ali zato imaju istančan sluh prilagođavanja političkim prilikama. Iako tvore zakonodavnu vlast, nažalost, većina je parlamentaraca u službi svoga stranačkog lidera i bez imalo kreativnosti za unapređenje društvenog stanja. U velikom broju slučajeva radi se o parlamentarcima na daljinski koji ničemu ne pridonose osim što glasuju na način kako ih je programirao stranački lider.
Previše se izrodilo političkih kalkulanata u osiromašenoj BiH. Oni su, uz ostalo, i ključni uzročnici siromaštva i masovnog iseljavanja stanovništva. Njihovi potezi, u većini slučajeva, ne korespondiraju sa stvarnošću i što je krajnje pogubno, i ne osvrću se na posljedice koje tim činom proizvode. A posljedice su nesagledive, pogubne, katastrofalne…
Neka samo netko od političkih garnitura krene po ruralnim dijelovima BiH gdje smo do nedavno imali uređena sela uvjerit će se da su ti prostori prazni, kućni pragovi prekriveni travom i šipražjem, škole i društveni domovi u fazi urušavanja, nekadašnja igrališta bez dječije graje, a čak se ne čuje ni cvrkut ptica. Tamo je do kraja poremećen lanac prirode i postoji samo biljni svijet, što je rezulatat upravo vladajućih struktura koji su se davno odrodili od naroda i postali svrha sebi.
Predstojeće vrijeme će biti naročito dinamično u smislu pravljenja stranačkih lista kandidata za nadolazeće opće izbore. Jagma za parlamentarce će biti žestoka. Budući da se radi o tipičnom uhljebljenju, aktualni će pokušati zadržati pozicije, dok veliki broj novih stranačkih kadrova upravo vidi sebe na tom mjestu. Poseban angažman učinit će oni koji su nekad te pozicije imali pa bez njih ostali i neće birati sredstva kako se vratiti u to blagostanje. Bolji poznavatelji političkih prilika vide veliki broj istih lica koji dugi niz godina zauzimaju fotelju parlamentaraca kroz različite političke stranke. Stranačke dresove, većina njih, nisu mijenjali iz političkih uvjerenja već čisto iz interesa, samo da bi zadržali položaj. Najočitiji primjer je Damir Arnaut, zastupnik u federalnom Parlamentu ispred stranke SBB, dok je u prošlom mandatu obnašao visoke dužnosti u Stranci za BiH. U SBB primjećujemo odnedavno i Adisa Arapovića, dojučerašnjeg direktora Nevladine organizacije Centra civilnih inicijativa (CCI). Iako je u CCI, kao dijelu GRAĐANSKOG – CIVILNOG SEKTORA, dakle trećeg stuba demokratskog društva, bio zapažen kao kritičar aktualne vlasti, njegovo naglo prestrojavanje političkoj partiji kazuje da je to bila samo predstava za javnost i da je i u dijelu tog svoga mandata bio u dosluhu s politikom, izdajući interese organizacije na čijem je čelu bio.
Za razliku od Arnauta i Arapovića jedan broj političkih dužnosnika je napustio redove svoje političke partije čiji su bili dugogodišnji članovi zbog neslaganja sa svojim stranačkim liderom i osnovali svoje partije, ili su na izbore izašli kao neovisni kandidati. Njih poredim s Angelom Merkel, njemačkom kancelarkom koja je svome dugogodišnjem stranačkom šefu rekla da se ne slaže s njegovim političkim stavovima i da bi ona mnogo toga radila drugačije.
Njezine ideje, politička hrabrost i kreativnost su je dovele tamo gdje je sada – do jedne najcijenjenije političarke u Europi – koja može biti uzor svim političarima. A da narod želi promjene zorno su pokazali, pored ostalih, i aktualni načelnici Zenice i Visokog – Fuad Kasumović i Amra Babić i načelnici nekih drugih općina koji su se razišli sa SDA i kao neovisni kandidati izašli na izbore i dobili povjerenje građana za te pozicije. Nedavno to učiniše i dugogodišnji članovi i zastupnici SDA u parlamentu BiH: Senad Šepić, Sadik Ahmetović i Salko Sokolović i osnovaše Neovisni blok. Odlučili su se na taj čin budući da njihova upozorenja svome stranačkom šefu Bakiru Izetbegoviću da promjeni način rada vođenja kadrovske politike nisu urodila plodom. Najsvježiji primjer je Elvedin Konaković koji je, također zbog neslaganja s politikom SDA dao ostavku na sve stranačke pozicije, čime je žrtvovao premijersku fotelju u Kantonu Sarajevo, da bi potom osnovao političku stranku narod i pravda.
Dakle, dok na jednoj strani vidimo političare sa stavovima bez obzira koliko to ugroziti može njihovu društvenu poziciju, na drugoj strani imamo političke kalkulante koji se politički prostituiraju, mijenjajući partije kao prostitutka švalere samo zarad osobnih interesa. Veliki je broj onih koji su se poslužili metodom Damira Arnauta i Adisa Arapovića, a najupečatljiviji primjer, iako to učiniše mnogo prije njih, su Božo Ljubić, Damir Ljubić i Josip Merdžo, osnivači HDZ 1990 koji su se izdvojili iz HDZ BiH, da bi nakon izvjesnog vremena pogazili svoju političku platformu na kojoj je utemeljena ta stranka i poput pokornih sluga se vratili u redove HDZ-a BiH. HDZ 1990 im je poslužila samo kao svojevrsno premoštenje da bi dobili pozicije bez kojih su u bivšoj stranci ostali u čemu su i uspjeli u dva mandata, da bi se nakon gubitka pozicija u toj partiji vratili u HDZ BiH i dobili visoke pozicije samo zbog zasluga u rušenju Devedesetke.
Stopama Ljubića i Merdže krenuo je i Stanko Primorac – Ćane, predsjednik HSP-a BiH, ali već nailazi na prepreke. Naime, Ćane je bio jedan od ključnih kadrova HSP-a BiH u uspostavi PLATFORMAŠKE vlasti u kojoj je dobio visoku poziciju – predsjednik – dopredsjednik zastupničkog doma parlamenta FBiH i kad je ostao bez pozicije skrušena srca i pognute glave se vratio u Hrvatski narodni sabor (HNS) ističući kako nikad više ta stranka neće povući ni jedan politički potez bez suglasnosti HNS. Time Ćane pokušava otkupiti svoje grijehe, ali mu ne ide.
Obzirom da mu se stranka osipa i da postoji još jedan HSP BiH, Ćane bi uskoro mogao ostati bez članstva i postati politički samac. Vjerojatno je očekivao kompenzacijski mandat od Dragana Čovića, predsjednika HNS-a, ali već te beneficije uživa Ivan Musa, a najvjerojatnije ga očekuju i neki od političkih samaca u toj organizaciji koji su oskudni sa članstvom i budući da će biti teško svima udovoljiti već se osjeti netrpeljivost između njih. Čak neki od njih glasno konstatiraju kako Ćani nije trebalo dopustiti da uopće uđe u HNS uz obrazloženje da tko jedanput izda uvijek je od njega očekivati izdaju.
U političko prostituiranje je krenuo i Miljenko Miloš, predsjednik UHSP kritizirajući ovih dana Čovića za stanje u hrvatskom korpusu. Miloš također spada u kategoriju političkih samaca budući da se rad UHSP-a ni u čemu ne osjeti, ali zato osjeti on potrebu za vlašću. Ostao Miloš bez pozicije pa traži način kako se ušlepati u vladajući vlak. Da ima imalo obraza ne bi sada bacao drvlje i kamenje na Čovića jer mu je upravo on pred mirovinu omogućio jedan mandat na mjestu ravnatelj Ekonomske škole u Mostaru i znamo kako je tada bio zahvalan za to, a eto to mu naglo zaboravi.
Navedeni slučajevi samo kazuju da je interes jači od svega. Već davno su razotkrivene političke garniture u činjenici da osobni interes podvode pod nacionalni. Dok narod masovno iseljava i BiH sve više postaje bogatija pustim prostorima i praznim domovima, a oni ostaju i samo se deklarativno predstavljaju zaštitarima nacionalnih interesa, suprotstavljajući se društvenim reformama koje su pod pritiskom međunarodne zajednice donijeli. Njihova je osnovna agenda da kroz političke kalkulacije mijenjajući stranačke dresove za dobijanje mrvica vlasti zadrže zatečeno stanje i materijalne stečevine zasnovane na kriminulu što čine krajnje osmišljeno ne preuzimajući nikakvu odgovornost za masovno iseljavanje naroda, koji ne vidi društveno spasenje u ovoj zemlji.