Radio Slobodna Europa u suradnji s NED (The National Endowment for Democracy) prikazuje jednogodišnji TV serijal o mladima i najosjetljivijim društvenim temama na Balkanu.
Dvije epizode o mladima Mostara i njihovim međusobnim odsnocima, prikazuje svu žalost i zastrašujuću činjenicu: i nakon dva desetljeća od rata, mladi u Mostaru ne mogu prijeći zacrtane barijere mržnje i netrpeljivosti, pomno i lukavo njegovane od strane gospodara života u gradu – mostarskih političara.
Iako u Mostaru i danas polako nestaju ratne ruševine, mladima Mostara dugo će trebati popraviti ruševine međusobnih odnosa.
Voditelj i moderator je Marchelo, poznati beogradski glazbenik i pisac. Producent je Mebius film iz Sarajeva. Kako mladi govore na ovu temu zasigurno će mnoge šokirati, a odgovor na pitanje ‘Kuda ide Mostar’, učiniti neizvjesnijim.
Što kažu bošnjačka djeca sa tzv. “istočne, bošnjačke obale” Mostara
“Mnogi se boje odlaziti ‘tamo’ jer se boje da će ih netko ubiti, a ja kažem tebe nesmije nitko ubiti jer si ti u svome gradu. Svatko ima pravo otići na bilo koju stranu. Na žalost, ima onih koji traže probleme”.
“Družim se sa svojim prijateljima s hrvatske strane jer sam tu išla u školu i kakve veze ima ako Hrvati idu na ovu stranu. Kada god bi to netko kazao, ja sam proturječila
“Moji roditelji i moj brat preživjeli su rat ovdje i vidjeli su što se dogodilo, ali su ipak prešli tu neku barijeru i odmalena su me učili da ima različitih religija i nacionalnosti. Ne mogu svi biti isti jer ovaj svijet ne bi bio normalan da smo svi isti”.
“Život u Mostaru je poseban u odnosu na ostale gradove. U svojih 17 godina sam živjela u dva grada, Dubrovniku i Mostaru. U Mostar smo se preselili 2003. na tu neku granicu, Bulevar. Život na bulevaru je bio težak za moje djetinjstvo jer kada imate takve prijatelje koji su različite nacije od vaše i s njima odrastate, a to se u jednom trenutku sve promijeni jer djeca nemaju te predrasude jer kroz život, valjda, roditelji potiču na te podjele. Ja sam Bošnjakinja i Hrvati su bili moji najbolji prijatelji i u jednom danu su se danu nas odrekli. Odbacili su nas i nisu željeli komunicirati sa nama. Kad sam imala deset godina, došla sam po prijateljicu Mariju da se ide igrati sa mnom i ona nije to htjela.
“Ja sam Turčin i iz Turske sam u Mostar došao živjeti prije 14 godina. Život u Mostaru je vrlo čudan. Imamo toliko mostova koji bi nas trebali ujedinjavati, a zapravo imamo toliko mržnje. u puno većoj mjeri nego volje da se pomirimo i približimo jedni drugima. 20 godina je prošlo i ako ostajemo na nekim ranama, a ja znam da one bole, a kao sol na tu ranu imamo derbi između Veleža i Zrinjskog. I kada god ta dva kluba igraju, uvijek se događaju neki problemi. Roditelji stalno potiču da ne valja da se družiš s nekim sa ove ili sa one strane jer nisu iste nacije i vjere…”
“Kao izbjeglica sa “one strane” živio sam u Brankovcu, a 2001. sam se vratio u stan svoga oca na “onu stranu”. Kao dječak sam se družio s Hrvatima, Srbima, muslimanima, tako da nisam imao te predrasude…U jednom trenutku imao sam tri imena, kad sam na “onoj strani” ja sam Marko, kad sam na ovoj ja sam Salih, kad sam u srbiji – Saša”
“Kad je bio Božić, oni nemaju školu, ja idem u školu s torbom. Odmah, evo ga balija. Kada su me dvojica napala jednog sam riješio, ali dolazili su drugi i “hvatim se noge” jer ne možeš ti pričati sa takvim osobama.
“Iako sam muslimanka, čitav život sam na zapadnoj strani i nisam imala nekih vellikih problema. Jedino su me verbalno znali isprovocirati, ali se sve to dalo smiriti. Znam da mi je mamam pričala da su se u sukobima između muslimana i Hrvata družili sa Hrvatima. Za mene smo svi jedno u ovom gradu”.
Kako na suživot s Hrvatima gledaju djece bošnjačke nacionalnosti možete pogledati:
OVDJE
Što kažu hrvatska djeca sa tzv. “zapadne, hrvatske obale” Mostara
“Ne idem na ‘drugu stranu, išla sam kada sam morala na autobus i to kad sam morala na autobus. Jednostavno imam neki strah. Ne osjećam se tamo nikako dobro, već kao uljez”.
“Ne može se popraviti odsnos Bošnjaka i Hrvata. Svaka čast na pojedincima koji to nastoje promijeniti, ali to se jednostavno nikada neće dogoditi. A nije točno što kažu da će ih ovdje (tzv. zapadni Mostar) netko ubiti. Uvijek se nađe neka budala koja će jednostavno nasrnuti i nauditi toj osobi”.
“Nakon školovanja u Mostaru volio bih ići na školovanje u Sarajevu, ali ne znam kako će me gore prihvatiti jer su većina stanovništva muslimani…Ljudi ne vole da ih poslužuje Hrvat ako su tu svi Bošnjaci, isto kao što ja ne bih išao u kafić gdje su svi muslimani. Jednostavno, ne slažemo se i ne želimo biti u kontaktu”.
“Nije istina da samo Hrvati napadaju Bošnjake jer ni na ne smijem otići na lijevu obalu i na Starom mostu nikada nisam bio, na mostu za kojeg cijeli svijet zna, ja kao Mostarac, na njemu nikada nisam bio zato što ne smijem!…Tu ‘zavjesu’ između nacija moguće je riješiti, ali ne u bližoj budućnosti”.
“Mislim da između nas ne bi trebalo biti ljubavi. U redu je druženje i sve, ali ako želimo da naša vjera ima budućnosti ne bi trebalo se Bošnjaci i Hrvati vjenčavaju. Ne želim da mi je cura Bošnjakinja, a da moje dijete ne zna hoće li slaviti Bajram ili Božić i da moje dijete ne ide u crkvu”.
“Tri puta sam prešao na drugu stranu (tzv. istočnu obalu) i svaki put je bilo posljedica”.
“Poštujem svačije mišljenje, ali ja sam primjer djeteta iz miješanog braka i znam što sam, hvala Bogu. Idem u crkvu, hvala Bogu, a isto tako znam kako se obilježava Bajram, a kako se obilježava Božić i mislim da je to snaga različitosti ovog grada koju trebamo naučiti”.
“Što je to naša ili njihova vjera ili sve zajedno? Upravo ta djeca iz mješanih brakova trebaju biti ponosni jer oni znaju obje kulture i to su, zapravo, bolji ljudi. Oni poštuju oboje, jer su oni i jedni i drugi. Moji roditelji su oboje kršćani i uče me ljudskim vrednotama”.
Kako na suživot s bošnjacima gledaju djece hrvatske nacionalnosti možete pogledati:
OVDJE
(V.S./republikainfo.com)