Piše: Srđan Puhalo/Frontal.ba
Prvo su novinari Pressa uhvatli „pedofila“ koji je uhapšen zbog krivičnog djela “zadovoljenja polnih strasti pred drugom osobom te nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili ekspolozivnih materija”. Potom je pušten. Novinari Pressa su željeli da budu veći policajci od policije, sve su zabrljali i spriječili su policiju da prikupi dovoljno dokaza kako bi osumnjičenog uhapsili za pedofiliju. Novinari Pressa su postali i sudije pa su Mirka Blagojevića bez validnih dokaza, što je priznala i policija, već proglasili pedofilom.
Znači ovdje imamo situaciju da novinari na osnovu pravno, vrlo klimavih, dokaza traže hapšenje i kaznu za čovjeka koji bi krivično djelo pedofilije mogao da učini, ali nije.
U slučaju Džaferović imamo sinhronizovanu akciju medija i vlasti u Republici Srpskoj u kojoj se preskaču sve institucije jer je Mirsad Kebo, po riječima Staše Košarca, iznio veoma kvalifikovane optužbe o tome da Džaferović nije spriječio niti kasnije procesuirao ratni zločin nad Srbima u BiH. Od predsjedavajućeg Predstavničkog doma PSBiH Džaferovića se očekuje da podnese ostavku iz moralnih razloga i da čeka odluke tužilaštva i suda.
U drugom slučaju imamo situaciju da političari i mediji optužuju visoko pozicioniranog političara Stranke demokratske akcije i traže njegovu ostavku na osnovu toga što su SNSD i DNS procijenili da su to veoma kvalifikovane optužbe njegovog dojučerašnjeg, a danas bivšeg stranačkog kolege.
Naravno postoji i treći slučaj koji odstupa od gore navedenih slučajeva, a to je slučaj Kemala Čauševića i njegovog iskaza datog Tužilaštvu BiH. U tom iskazu bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje Čaušević vrlo detaljno, na 25. gusto kucanih strana, opisuje “usluge” koje je pružao Čoviću, Dodiku, Tihiću, Špiriću i još mnogim drugima.
Naravno, povodom toga ni mediji u Republici Srpskoj ni principijelni polanici SNSD, DNS i Socijalističke partije, gore pomenute političare ne nazivaju kriminalcima, a pogotovo im ne pada na pamet da od njih traže ostavke zbog navedenih optužbi.
Izgleda da u ovom trećem slučaju ipak važi ono pravilo da niko nije kriv dok mu se to ne dokaže na sudu, možda dokazi nisu dovoljno kredibilni ili jednostavno nije pametno zamjerati se ovima na vlasti.