Svi smo mi jedni drugima potrebni, i to je riječ apostola Pavla, nitko ne može za sebe reći, ni kao pojedinac ni zajednica, drugom pojedincu i drugoj zajednici – nisi mi potreban, mogu bez tebe i mogu sam.
Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Profirije, u obraćanju javnosti nakon posjete gradskoj upravi u Istočnom Sarajevu, rekao da se neizmjerno raduje, kao i za vrijeme posjete Sarajevu, što je imao priliku za neposredni susret s ljudima koji žive u ta dva grada, ali i širom Republike Srpske, te još šire, Bosne i Hercegovine. Dojmovi o nekome ili nečemu, dodao je, bez realnog, osobnog susreta mogu često da vode pogrešnim zaključcima o međusobnim odnosima.
– Stoga osobni susret, prije svega s braćom u Hristu, s pravoslavnim vjernicima, s pravoslavnim Srbima na ovim prostorima, jeste veliki dar za mene, ali isto tako, susret s ljudima drugih vjera i drugih naroda, jeste bio dar koji mi je, opet, otvorio za nijansu nove vidike u spoznaji onoga što je zajedničko, ali i što dijeli ljude na ovim prostorima. Suvišno bi bilo govoriti, mnogo puta sam izrekao kakav je moj odnos i doživljaj prema Republici Srpskoj i ljudima koji tu žive; i sam sam porijekom iz ovih krajeva i proveo veliki dio mladosti na ovim prostorima.
Još iz onih vremena, bilo mi je potpuno jasno da je malo prostora na kojima žive pravoslavni Srbi, a da su toliko organski i neraskidivo, duboko povezani s njihovom duhovnošću i vjerom, i to nezavisno od tekućih ideologija koje nekad mogu biti štetne po sebi, a ponekad suprotstavljene direktno onome što jeste naše iskustvo, naše predanje i naša tradicija. Isto tako, još iz onih vremena sam imao priliku upoznati i druge i drugačije po narodnosti i po načinu na koji se mole Bogu.
Sve to je iskustvo čovjeka s ovih prostora i nešto što pripada dijelu predanja. Nezavisno, međutim, od svega toga, meni je potpuno jasno da život ovdje nije nimalo jednostavan, nimalo lak, i to iz raznih razloga i u raznim kontekstima – u materijalnom smislu, u smislu traganja za sobom i za onim što jeste svoj identitet, a ništa manje nije komplicirano ni kad je riječ o međuljudskim odnosima različitih naroda. Ali bilo kako bilo, moje duboko iskustvo i uvjerenje, ne samo iz posljednja dva dana nego uopće, iz iskustva naše vjere i iskustva našeg naroda – imam istinsku, pravu nadu koja nije nada od ovoga svijeta nego nešto što je posljedica iskustva, vjere i zajednice sa Hristom, lične i svih nas – važno je da bez obzira na e okolnosti, budete ono što jeste i idete odavno zacrtanim putem, upisanim u naše duhovno biće – rekao je patrijarh Porfirije.
Važno je da izrastajući iz Jevanđelja, ljubav bude prostor u kojem se čovjek kreće, „a to znači da u svemu što je neophodno i vezano za suštinu našega bića, budemo spremni da budemo jedno, da žrtvujemo svoj egoizam, upornost da pošto-poto bude kako mi hoćemo, ako je to žrtva koja izgrađuje zajedničko tijelo i gradi zajednicu“. Patrijarh je poručio da pojedinačno i lično, u svemu što je neophodno treba da bude po strani, „kako bismo bili ono što se zove narod pravoslavni, narod srpski pravoslavni“.
youtube.com/watch?v=iidoe0omvwk&feature=emb_title
– A iz tog jedinstva, iz te spoznaje, da budemo svjesni ko smo i šta smo; sigurno je da ćemo neusporedivo lakše moći da budemo otvoreni za ono što je drugačije jer u tom drugačijem postoji taj neophodni minimum, s čim možemo i treba da budemo zajednicom. Mi ne možemo jedni bez drugih međusobno, ali ne možemo ni sami mi, makar koliko bili jedinstveni, bez onih koji su pored nas. Svi smo mi jedni drugima potrebni, i to je riječ apostola Pavla, nitko ne može za sebe reći, ni kao pojedinac ni zajednica, drugom pojedincu i drugoj zajednici – nisi mi potreban, mogu bez tebe i mogu sam. Onog trenutka kad tako pomislimo, mi smo degradirali svoje potencijale, dakle, svi smo potrebni jedni drugima i ma kako bilo komplicirano i teško, upravo kao pravoslavni Srbi, kao narod koji je duhovan, ohristovljen, znati će da nađe put vlastitog odrastanja, što je zapravo najvažnije, ali u tom duhovnom, kulturnom, državnom i svakom drugom uzrastanju, znati će da nađe put i do drugoga te u svojoj blizini nađe prostora drugome da bude ono što jeste, što je onda put da i taj drugi prepozna istinu, ono što je autentično, neponovljivo u nama – riječi su patrijarha srpskog. Svi koji žive u Republici Srpskoj, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini, molitveni su zadatak svećenika pa i njegov, poručio je Porfirije i dodao da će se moliti za mir među Srbima pravoslavcima, ali među svim ljudima u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini i svijetu.
– Taj mir, treba i to znati, nikada nećemo postići ako ne postignemo i zadobijemo mir u sebi, mir kao duhovnu kategoriju koje ne može biti bez molitvene zajednice s Bogom. Bez molitve u Bogu, bez vjere u Boga i bez truda da živimo kako Bog od nas hoće, ne možemo postići ni minimum minimuma mira u svojoj duši – rekao je patrijarh srpski. – A Kad budemo stekli mir u sebi, onda će i drugi koji s nama dolaze u dodir, taj mir osjetiti, mi ćemo onda širiti mir oko sebe, biti prostor prisustva blagodati Božije koja umjesto nas i u naše ime djeluje oko nas i čitavom svijetu – dodao je. Domaćin njemu i delegaciji bio je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić koji je nakon susreta kazao da su stanovnici tog grada dočekali najdražeg gosta u kojem vide vjeru, nadu i mole se da se on za njih moli Bogu, Hristu, „da učinimo da sve nedaće ovog svijeta prođu pored nas i da zajedno, kako srpski narod tako i svi ostali narodi na ovim prostorima, u ovoj Republici Srpskoj, ovoj Bosni i Hercegovini, žive zajedno u miru, slozi i razumijevanju“. Za Profirijevu posjetu je kazao da je bila kontinuitet nastavka posjete srpskih patrijarha Istočnom Sarajevu. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom rekao je da svaki susret, svaki molitveni sabor, predstavlja veliki događaj za jednu crkvu, zajednicu i grad.
– Tako smo to osjetili i danas u Sarajevu a i ovdje, u Istočnom Sarajevu, veliku radost i zadovoljstvo našeg naroda, što je upravo i bio cilj našeg današnjeg duhovnog i liturgijskog saborovanja – rekao je Hrizostom. Za srpski narod je veoma bitno da se Istočno Sarajevo razvija, u slozi, miru i ljubavi, a najvažnije, u jedinstvu, zajedništvu, zaključio je.
(izvor: Fena)