Razgovarao: Željko Ivković/Nedjelja.ba
P. Ivan je rođen 1962. u Imotskom, ali za sebe kaže da je čistokrvni Hercegovac. U Posušju je završio osnovnu i srednju školu. Nakon studija arhitekture u Zagrebu vratio se u svoj rodni grad koji je ponovno napustio 1999. kada je otišao u Družbu Isusovu. Otkad je zaređen za svećenika, promijenio je dvije službe. Jednu godinu bio je bolnički kapelan pri župi na Jordanovcu, a potom je preuzeo pastoral mladih pri Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu, u katoličkoj udruzi SKAC – Studentski katolički centar. S njim smo razgovarali o uobičajenim problemima mladih danas, iseljavanju, duhovnim zvanjima te općenito o pastoralu mladih…
Poštovani p. Ike, Možete li nam reći, prema Vašem pastoralnom iskustvu, koji su danas najveći izazovi za mladog čovjeka?
– Najveći izazovi su pronaći nove modele autentična življenja svog poslanja, u svojoj stvarnosti, na poslu, u obitelji, na ulici, društvu, i gdje god on jest. Stare obiteljske molitve trebaju nove izraze; više nisu iste ni svete slike na zidu, stare nisu više tako uvjerljive, a novih nema. Način odnosa prema modi, kulturi, odmoru, društvu i prijateljima, dokolici… Novi način života se brzo mijenja, a svaki treba svoj kršćanski izraz. Ni djecu više ne možete odgojiti na stari način; trebaju nove igre, način utjecanja… Često se tu mladi osjećaju izdani jer nitko ne nudi rješenja. To je najveći izazov jer im mi svećenici u tome ne možemo pomoći jer to ni mi ne znamo, a ne mogu ni njihovi roditelji. To će morati oni sami.
Kako gledate na sve veći broj mladih koji se iseljavaju, kako izvan BiH, tako i Hrvatske?
– Nitko ne ide iz obijesti. Svatko zna da „nema raja bez rodnoga kraja“, kako pjeva jedna hercegovačka ganga. Pa kad unatoč tome napušta svoj kraj, znači da je dodijalo. Uvijek smo se selili. Cijeli svijet se seli i uvijek se selilo. Zbog ratova, bolesti, gladi, najezda divljih naroda, ali i zbog politike, represije. Naravno da nas to boli. Ali ako je razlog selidbe opravdan, čovjek barem nema grizodušja. Žao nam je. Ali moramo se uzdati u Boga. I Sveta je Obitelj morala bježati, seliti se. Nije tome bila kriva. Ne znamo zašto to Bog dopušta. Ali oni koji se sele, barem oni tome uglavnom nisu krivi, pa imaju pravo uzdati se u Božju providnost.
No, moraju se i pitati: što Bog od njih traži i želi. Nije riječ samo o ekonomskim, nama vidljivim razlozima. Svaki vjernik seleći se u Njemačku, Irsku, Norvešku, ili bilo gdje, zapravo je poslan u misije. Ovoga časa stoga bi i Crkva trebala krenuti s nekom novom strategijom i uložiti dodatne napore u osluškivanje i propitivanje također novih modela tog pastorala, kako radi pomoći u vjerskom životu samim iseljenicima, tako i radi toga da njihova vjera bude bogatstvo sredini u koju dolaze. Sve ono što ne možeš promijeniti, za tebe je Volja Božja. A ona je uvijek tvoje dobro. Smijemo biti žalosni zbog toga, ali i vjerovati i u vjeri ići dalje s Bogom.
Što svaka župna zajednica, svećenici i Crkva općenito mogu učiniti da se pokuša taj negativni trend odlaska iz BiH i Hrvatske zaustaviti? Postoje li konkretne akcije?
– Crkva ne može učiniti puno na području investicija i pronalaska gospodarskih programa kakvi bi trebali doći, odnosno ne može izravno puno utjecati na gospodarsku situaciju koja se smatra glavnim razlogom odlaska mladih ljudi. No, može učiniti puno ako jasno i hrabro govori. Može učiniti puno ako jasno prepoznaje uzroke problema koji je uvijek povezan s grijehom, u svakoj borbi za dobro. U borbi protiv kriminala, korupcije i nehumanih struktura, nepravednih plaća, iskorišćivanja radnika, nelojalne konkurencije.
Nitko nije pozvan niti je ikomu dano da može i ima pravo govoriti i ukazivati na bit i početak svih problema kao što je to Crkva. Ona to mora činiti, a taj govor mora biti jednostavan, jasan, brz, svima čitljiv, krajnje izravan. Takav proročki govor sigurno može i mora utjecati na tvorce i provoditelje zakona i politike uopće. Njezin govor mora biti usmjeren i strukturama svake vlasti, ali i naroda. Po mom mišljenju, ovdje smo začuđujuće tihi. Crkva je ona koja uvijek jasno govori. Njezina snaga i oružje je riječ.
U Djelima apostolskim čitamo: „Jedne noći reče Gospodin Pavlu u viđenju: ‘Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!’“ Ono što Gospodin govori sv. Pavlu, danas i nama govori. Trebamo učiti od Stepinca, silnog učitelja koji se nije bojao, nego su se njega drugi bojali. Umrijeti smijemo, ali se bojati ne smijemo. A tako ni zatvarati oči pred patnjama svoga naroda, kako to ni Mojsije nije činio, nego ih na srcu nosio.
Kako gledate na mlade i njihovu ulogu u Crkvi danas, tj. na prostor koji „dobiju“ u Crkvi? Jesu li svi u Crkvi otvoreni za suradnju s mladima kao što je bio npr. Sv. Ivan Pavao II. ili danas papa Franjo? Postoje li oni župnici koji ne žele „talasati“, te suradnju s mladima svode samo na kratke susrete ili nedjeljno pjevanje? Što biste im poručili?
– Postoje, naravno. Ali i to ima svoje pred-epizode. Često takvi svećenici na svojim formacijama nisu o tome puno učili. Naše teologije su često previše usmjerene znanstveno, a pastoral se prepušta vlastitoj maštovitosti svećenika, tako da je često osuđen na vlastitu snalažljivost. Mislim da je to loše. Posljedica toga je da sve vrijeme zapravo ne znamo tko su naši bogoslovi – budući svećenici, i jesu li uopće prikladni za posao koji ih čeka – budući da ih nitko u tome i ne provjerava, a oni koji bi i bili za to, tijekom svoje formacije ne dobiju puno u pripravi za posao koji ih čeka. Na neki način rekao bih: ako i dođe do oltara svećenik koji zapravo nema zvanje za rad s ljudima, pitanje je je li on tomu kriv. Danas Crkva treba biti silno brza i dovitljiva, u ljubavi prema narodu, pojedincu, čovjeku, a to se mora očitovati i u pripremi svećenika.
Znam puno slučajeva gdje se dogodila evangelizacija svećenika narodom, preko mladih, u obrnutom pravcu, ali svećenici su bili otvoreni. Činjenica je ipak da danas mladi nisu toliko kao prije osuđeni na ne-rad svog kapelana ili župnika, jer smo danas u globalnom selu, tako da vrlo često za neku dobru inicijativu u Crkvi prije saznaju mladi nego svećenici, i oni će ga tome poučiti, a ako on to i neće, ipak nisu posve time limitirani. Danas mladi mogu vršiti pritisak, i vrše, na svoje svećenike, i pobijedit će u ime Božje svugdje gdje budu htjeli.
Recite nam koliko pastoralnih plodova ima od okupljanja mladih na biskupijskoj, nacionalnoj te europskoj i svjetskoj razini (npr. Krakow 2016., Modrave, Komušina-Kondžilo…)? Neki znaju reći da su se ti susreti pretvorili u klasični turizam?
– Čak ako i je turizam, dobar je i kao takav. Čak i da je samo turizam, dobro je da postoji. Treba nam i turizam koji je zdrav, nije konzumeristički i amoralan, nego ipak vjerski, s duhovnim programima. Ako bi tako i bilo, trebali bismo biti sretni što ga mladi vole. No, on je ipak puno više od toga. Evangelizacija silnim mnoštvom je nešto što se ne da ničim zamijeniti. Sjećam se kako je na mene ostavio dubok dojam jedan takav susret kad sam bio mlad. Bio je to prvi susret mladih s papom Ivanom Pavlom II. To je bio raj. Kao da se sila Duha Svetoga umnožila onoliko puta koliko je bilo mladih. Ta snaga i sila je nešto što je dobro da mladi dožive. Neki to ne razumiju, ali mladi da. Može se govoriti o tome koliko je neki program dobro ili loše osmišljen, ali da to u konačnici nema učinka, posve je pogrešno. A što se tiče programa kao što su Modrave, ili slični kampovi, o tome ću reći: daj Bože da takvih programa imamo barem još stotinu.
I svi bi bili puni, i svi bi donosili ploda kakva nijedna pastoralna inicijativa nije donijela. Ne može se izreći koliko je to danas potrebno i nezamjenjivo. U to toliko vjerujemo da smo, inspirirani Modravama, osnovali novu udrugu – pod imenom MAGIS, i koja za cilj ima upravo osmišljavanje i pokretanje raznovrsnih ljetnih programa u kampovima za mlade, u nakani da u neko dogledno vrijeme imamo kapaciteta za barem 10-ak tisuća mladih. Ljeto je ono doba kad mladi napokon imaju vremena na pretek, a mi baš tada gasimo pastoralne aktivnosti i idemo na odmor. To treba promijeniti, i ljeto tempirati kao vrhunac pastoralne aktivnosti s mladima.
Kako u budućnosti vidite rad s mladima, u kojem bi se pravcu trebao odvijati i na što staviti naglaske?
– Evo upravo nešto o tome i rekoh. Rad s mladima mora biti takav u kojem je svećenik mentor, svjedok, prisutan, ali čvrst u vjernosti nauku Crkve, nepopustljiv oko ćudoređa, ali posve otvoren. Pastoral mladih će to bolje ići što je poznavanje problema mladih veće, i što je povjerenje u njih veće. No, u tom razumijevanju problema i povjerenju u mlade, centar mora biti Krist, kao onaj koji ih jedini razumije i ima povjerenja u njih. Na Zapadu se naglasak stavlja na caritas, na Istoku na duboku duhovnost.
Gdje god je zapostavljeno jedno od ovoga dvoga, mora se dogoditi umiranje. Rad s mladima mora ići u pravcu objedinjavanja ovih dviju dimenzija vjere: jedinstvo s Bogom u dubokoj duhovnosti, osobito kroz jasno vođene duhovne vježbe, i jedinstvo s čovjekom u njegovoj muci ma koja ona bila. Kao da ništa novoga nismo rekli. To su dvije zapovijedi ljubavi. A jesmo: zanemarivali smo caritas i prepuštali ga slučajnosti. A zanemarivali smo i sustavnu duhovnost čije mjesto često zauzima stihijski karizmatizam koji je bez nadzora. Moje je mišljenje da nam treba novi iskorak koji će uskladiti razum, duhovnost i aktivnu ljubav. To je pravac koji bi mi se svidio i koji me istinski raduje. U tu svrhu treba podizati kampove, pokretati sustavne programe formacije, graditi modele caritasa, ali ni koraka bez suradnje s mladima, od temelja do krova.
Osobito treba u vidu imati činjenicu da stare forme same od sebe nestaju. Tamo gdje se otvorimo potrazi za novim formama, novim mješinama za novo vino, tu će pastoral cvasti. To će učiniti oni koji shvaćaju da je samo novo vino ono pravo – kakvo bijaše na početku, i da su samo nove mješine kadre to držati. Tko to čini, ljubi Crkvu Kristovu. Crkva je uvijek nova, uvijek blista novim licem, svake zore ona sviće nova, u ljubavi naviještanja umivena, i samo takva je kadra preduhitriti protivštine i preoteti izgubljene, dvoumne, kolebljive, zbunjene, prevarene. Tamo gdje se budu znale pjevati nove pjesme stvaralaštva u ljubavi, živjet će Crkva.
To neće biti pomodarstvo i puko kopiranje protestantskog duha koje ima potrebu sve ponovno propitivati kao da je sve upitno, nego upravo na temelju nedvojbene sigurnosti u tu istinu, gradit će nove izraze i načine kako to blago tradicije i naučiteljstva Crkve predstaviti, i na nov način obogaćivati nove tražitelje ljepote Božje.
Moramo dopustiti mladima da traže nove pjesme, slike, igre i izraze kroz koje izričemo ono isto i nepromjenjivo, nezabludivo, vječno, katoličko.
To također može biti i most ekumenskog i međureligijskog dijaloga. No, ovo posljednje ne smije biti naš prvi cilj, nego smijemo očekivati da će takva pršteća radost biti razumljiva, vidljiva i shvatljiva i za druge religijske poglede.