Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
Foto: Goran Primorac
S mojom psihom nešto nije uredu! Probila se ta misao kroz razbijen um, lansirajući šokove zbog te spoznaje, koje je kroz svoje tijelo doživljavala kao strujne udare. Jedan za drugim. Tolikom brzinom i snagom da nije mogla uhvatiti niti jednu nit koja će “uvezati” i sastaviti ta, već sad, krhka stakalca,žarulje jednog mladog života. Strah je nemilosrdan. Brz. Paralizirajuć.
U nepodnošljivim i ponavljajućim količinama uzrokuje anksiozni i panični poremećaj, fobije, depresiju ali i mnoge druge disbalanse pa čak i bolesti.
Kad se intenzivan strah nastani u osobi kao pomračenje uma, duha i tijela, osjećamo da smo stalno na rubu. I apsolutno ne znamo, hoćemo li imati dovoljno resursa i dalje hodati po tom rubu ili ćemo već u sljedećem trenutku otići u tri “paralelna univerzuma”, odakle se vlastitim snagama ne možemo vratiti u cjelinu, u svoj centar. Zato je poremećaj – poremećaj.
Ležeći tako izbezumljena i zarobljena bodljikavom ogradom straha, nije mogla naprijed, a ni natrag.
Što kazati mami i tati?! Bolesna sam, a nije u pitanju povišena temperatura, upala grla ili gripa! Jedine tegobe koje je imala kao dijete i kao djevojka. Ovo je nešto čemu naziv ne znam. Ali, dobro mi nije. Loše mi je. Gubim se…
Anksiozni poremećaj i depresija izazivaju derealizaciju tj. okolina se čini strana i čudna i opasna i depersonalizaciju tj. osoba se sama sebi čini strana, čudna i van sebe. I rekla bih da joj se ne čini nego, uistinu jest van sebe.
Ljudi koji su doživjeli napadaje panike, depresiju i anksioznost, znaju o čemu pišem. Danas se događa epidemija ovakvih stanja. Pogođene su vrlo osjetljive osobe tzv. empate.
U jednom trenutku se skočila iz kreveta i utrčala u kupatilo i počela povraćati. Grlom i nosom!
Povraćala je sve boli i tuge koje je, ne znajući drugačije, trpala u svoj trbuh. Povraćala je svako odbacivanje koje je doživjela od svojih najdražih. Povraćala je svaku povrjedu i obezvrjeđivanje, svaki agresivni napad i zastrašivanje. Povraćala je svako iskorištavanje, da se bude kanta za nečije agresivne frustracije. Povraćala je svoje nesigurnosti, okrivljavanja. Povraćala je svoju naivnost.
Napadaj panike je zapravo kombinacija silnog i silovitog, potisnutog emocionalnog naboja koji se smjestio u tijelu i zastrašujućih misli i slika koje su se nakupile zbog ranjavajućih životnih iskustava.
Dodajmo ovome i tjelesne reakcije poput grčenja, napetosti i pritiska, uzbuna se pali i ono što tijelo samo odradi u tom trenutku je puštanje tog naboja na sve otvore koje čovjek ima na svom tijelu, kako bi se na neki način izreguliralo i olakšalo.
Vratila se ponovno u krevet. Malaksala. Svaki onaj razbijeni dio je vukao na svoju stranu. Svako stakalce je rezalo zdravorazumsko poimanje sebe i svijeta ali je nosilo i onaj sjaj koji se vidi u mraku i koji na suncu blješti. Te mrvice svjesnosti, mrvice prisutnosti su dragocjene. S njima ćemo krenuti prema izlazu.
Nastavlja se…
Prethodni dio teksta pod naslovom ‘Nenajavljeni uragan straha’ možete pročitati