Piše: Marina Mlinarević Sopta/Facebook
Bilo je danas, na baš ovu noć, a prije tri proljeća, ono otkad te nema. Ležala sam u lokvi svoje krvi, a doktor je poslao Soptu u ljekarnu u Titovoj, jer je samo ta radila u gluho doba mirisne noći, od behara opojne i teške. Dodao je i da je skupo. Kad je otišao, ja sam laktovima naslonjenim duboko u zgužvanim plahtama pravila rope kao za klikere i pitala kako bi to sad kupio netko tko nema novaca?
Šta bi se desilo s tom bebom, i tom majkom, i tim ocem? Doktor me pogledao pogledom kojeg se trudim zaboraviti svih ovih godina, dešifirirajućom definicijom koja bi glasila „o kako si samo glupa, i kako si samo prokleto naivna“, no samo je zaključio da je bolje da se ne pitam takve stvari, jer sam zbog toga i završila tu. „Ubit će te previše sekirluka. Ne možeš promijeniti svijet.“ Znala sam da je čitao. Oduvijek. Idiotskog Don-mene-Kihota u budalastom jurišu na političke lopove i birokratsku hipokriziju.
Naučila sam s brojnim divnim ženama u bolnici, da iz nekog razloga te i slične postupke zovu „čišćenjem“. Vidiš, do prije koji tren si na ultrazvuku kucajima srca pravio tektonske poremećaje do Gvineje, a sada će te očistiti. Tebe od mene. Mene od tebe. Teško je mirisao prvi mostarski behar. Ono kad moraš lice dlanovima pridržati koliko ti se zavrti u glavi. E, kad probehara, kuće se čiste, to znam.
Nekad sam čak materi i pomagala u tim akcijama. Ali kako se utroba očisti od nekoga koga si već nazvao sinom i skontao đe će mu biti krevet da mu ne ide sunce u oči? I gdje će stajati globus i jedna lopta. Jednostavno, reći će doktori. Rutinski. Klofao tepih, ili maternicu; u njihovom, danas tako počesto bezdušnom vokabularu gotovo da na isto dođe. Meni nije bilo isto. Zapravo, imala sam osjećaj da se potresom srušilo apsolutno sve baš do Gvineje. I u meni, i oko mene.
Bilo je danas, na baš ovu noć, a prije tri proljeća. Moja bolnička soba gledala je na Čovićevu viletinu u Barama, a na krevetima iza mene su ležale djevojke i žene, u strahu i sranjima. Koje su morale kupiti sve, od toalet papira do najvažnijeg lijeka, jer se tako po protokolu mora, jer bolnica para nema, pare su u luksuznim zdanjima Bara i na Poljina. Prazna od radosti i „očišćena“ od tebe, nagnuta na prozoru kao zadavljeno zalazeće sunce, zaklela sam se tog trenutka da je za mene i političenje zauvijek gotovo.
Tri godine objašnjavam stalnim i konstantnim pozivima upućenim mom broju da više ne dajem političke izjave, ne pišem kolumne za medije, ne gostujem u tv emisijama, ne političim ni javno, ni privatno. Tri proljeća pišem samo o onome što moje srce istinski prazni i raduje. Samo i jedino ovdje. U tri godine sam nemali broj puta čula da sam bila nekad perspektivni kolumnist-jebačmatera i da sam se propatetikila pišući o „nevažnim trivijalnostima“.
Sad dok držim u ruci papir iz bolnice sa današnjim datumom gdje medicinskim hijeroglifima objašnjavaju zašto sam se kući vratila bez tebe, sad dok ušuškavam usnulu Unu jer dere prva martovska bura, znam da je pola mog srca ugašenog prije tri proljeća, odlučilo najispravnije. Da bi se ona druga polovina mogla smijati ovoga proljeća s njom, dok se divi prvoj ljubičici iz svih kuteva očarano. Izvini kretenska državo, ali većeg od toga nema. Ma koliko visokim zidinama se opasali tvoji lideri. Ljubav, ta bezvezna trivijalnost, nadjača sve.
Ali to ne znaš, sve dok se ne nađeš jednom s rupom u sebi većom od tebe samoga. U te ponore možeš probati natrpati sve nagrade i priznanja, članke iz novina s tvojim likom, snimljene minute tvog trućkanja u prajm-tajmu…Džaba. Važno se ne može nevažnim zakrpiti. Naučit ćeš na najteži način.