(foto: Dubravka Mijatović)
Piše: Dubravka Mijatović, psihoterapeutkinja/Republikainfo.com
U ovakvim trenucima, koji su izrazito teški za osobu koja to proživljava, nemoguće je ostati na mjestu gdje je napadaj straha krenuo i osoba ima automatsku potrebu za bijegom u neki za nju siguran prostor. Mnogi će posegnuti za lijekom za smirenje, što je razumljivo, neki će iz kuće istrčati van, a neki sa otvorenog u zatvoreni prostor ili iz skupine ljudi, povući će se u osamu i obratno, iz osame tj.straha od “biti sam” bježat će među ljude i sve to kako bi se uravnotežili, regulirali i vratili kakav-takav osjećaj sigurnosti.
Napadaji traumatskog straha mogu čak osobu izolirati od vanjskog svijeta pa tako neki ljudi ostaju tj.postaju zatočenici vlastitog doma. Strah im izaziva i sama pomisao da bi trebali zakoračiti van praga svoje kuće ili stana, a odlazak do najbliže trgovine za njih je nemoguća misija. Ostale životne aktivnosti skoro da i ne postoje.
Sve ovo u naš život donese upravo život i to onaj pun tereta, jada, teškog djetinjstva, život u kojem se,nažalost, slavi žrtva pa tako mnogi ljudi nikad ne nauče postaviti granicu i zauzeti se za sebe dok životna energija curi ili ostaje neizrečena pa se pretvara u bol, bespomoćnost, crne misli, mržnju itd.
Traumatski strah izazivaju teški odnosi u kojem možda i svjesno znamo da nam nije dobro više biti tu. Ali onda na scenu stupa taj izjedajući osjećaj krivnje pokupljen i utisnut u kosti, naše davno prije kad smo kao djeca donijeli zaključak da smo krivi za svaku roditeljsku frustraciju i neuspjeh i da smo samo mi odgovorni u odnosu u kojem postoji dvoje ili više ljudi. I, evo nas, opet u boli i strahu ispočetka.
Strahote poput seksualnog zlostavljanja, tjelesnog, što je istovremeno psihološko i emocionalno, naše biće puni strahom u velikim količinama.
I, tako, hodamo, ako uopće i možemo pod tolikim teretom straha, ovom planetom jer smo istraumatizirani.
Nije da ljudi ne bi htjeli nego zaista ne mogu funkcionirati sa ovim svakodnevnim ili povremenim iskustvom i ukoliko ste prijatelj jednoj takvoj osobi, vjerujte joj do kraja kad kaže ići ću s tobom i onda taj odlazak otkaže u zadnji tren jer je nastupio napadaj teških osjećaja koji iscrpljuju i dovode osobu do izmjenjenog stanja.
Trauma se može razriješiti i to je najljepša vijest u cijeloj ovakvoj priči. Kad se ona razriješi, nestaje paralizirajući strah. Kad nestane paralizirajući strah i sva negativna uvjerenja vezana za strah onda dolazite vi iz najčistijeg i autentičnog dijela vas. Sigurni i samopouzdani. Odraditi ovo za sebe!
Zar to nije veličanstven zadatak?!
/Republikainfo.com/