Piše: Franjo Cvitković
To što u Mostaru još nema Mostarca koji bi se usudio opisati ili prikazati svoju sliku ili viziju rata, pokazuje svu njegovu tragediju. Svaki pokušaj koji bi jednostranim istinama prepričavao nesretne događaje od 1992. pa do sredine ’94. godine u startu bi bio osuđen na neuspjeh, a to znači na revolt i ismijavanje jednih, drugih, pa i trećih Mostaraca!
Gospodine T.C., istina o ratu u BiH, a poglavito mostarskom, nalazi se u osobnim arhivama, u Haaškom sudu, u raznoraznim institutima za istraživanje novije povijesti.
Ona glavna i jedina istina je u nama sudionicima! Tu nas ne dijelim ni na sijače ideja, zapovjednike, pa ni na izvršioce, vojnike, smrtnike.
Dokumenti i dokumentacija koju arhivi i Haško tužiteljstvo imaju, usuđujem se reći, samo je 30% istine o stvarnim događanjima, jer autori tih i takvih škrabotina, koje na sudbine ljudi utječu kao najgore bljuvotine, su uglavnom razni podrumski pacovi. Opet nebitno jesu li pripadali AID-u ili SIS-u.
Da ne bi bilo zabune, to je pisano tada, da bi se opravdao svoj boravak u podrumu, nekome sitno-krupno napakostilo, ili pak sa željom za osobno promaknuće.
Rekoh: poluistine, bljuvotine koje danas utječu na sudbine ljudi u nebrojenim sudskim procesima.
Gospodine T.C., što Vi uopće znate o ratu?
Tko ga je inicirao, tko je njime upravljao, kada i po čijoj ideji i zapovjedi su neki vojnici mijenjali obilježja i vojske?
Možda je najbolje da Vam, temeljem pročitanog vašeg članka, odmah kažem da želite biti krivotvoritelj povijesti, pokretač mržnji, ratni huškač ili idiot kojem je netko naručio takvu pisaniju.
Mnogo bi nas, Mostaraca, trebalo sjesti za stol, u žargonu okrugli stol, i raspravljati poglavlje po poglavlje minulog rata. Vjerojatno bi te i takve rasprave trajale duže i od samog rata, ali mi, oni koji smo bili sudionici vremena i događanja, siguran sam, istinu bi posvjedočili.
Jesmo li spremni na takvo što, vrijeme će pokazati, srećom ima dovoljno živih sa svih strana da se svaki događaj može razjasniti!
Ni Vama, a niti ostalim neznalicama, ovu pisaniju ne želim pretvoriti u lekciju o povijesti, jer bih onda morao objasniti ’91. i ’92. godinu agresije na neovisnu, samostalnu BiH, mutiranje agresorskog međudržavnog rata u građanski 1993. godine, kao i scenarij kraja istog.
Tema koju potencirate, “okupirani grad”, kroz povijest je toliko puta literarno i znanstveno obrađivana da je u vašim namjerama i željama, otrcani plagijat.
U to nesretno vrijeme okupiran je bio Vukovar, Dubrovnik, Bihać, Kiseljak pa i Sarajevo, ali su bili okupirani i Makarska, Tučepi, Omiš, Supetar, Orebić, Korčula.
U tekstu se pozivate na intelektualce, pa se pitam komu se dodvoravate; ako ste ovaj svoj osvrt/prijedlog pisali osobnim intelektualnim vođenjem, bio je to pucanj u prazno.
Naručenim tekstom, ako je tako nastao, niste zaradili honorar, a ni vama ni naručitelju nije pao na plodno tlo, Mostaru i Mostarcima dosta rata, a i suša je!