Piše: prof.dr.sc. Mile Lasić/Herzegovina.in
Povodom „Dana bijelih traka“, 31. svibnja, kojim se obilježavaju silna stradanja bošnjačkog (i hrvatskog) naroda na početku besmislenog rata u Prijedoru (uključivo stotinu i dvoje djece), preuzeo sam na vlastite, s fb stranice moje vrsne studentkinje Ines Pušić (LibertaMo), slijedeću poruku: “U Prijedoru je 31. svibnja 1992. godine Bošnjacima i Hrvatima naređeno da na vidna mjesta istaknu bijele trake, a na kuće bijele čaršafe. Bila je to jasna namjera da se obilježe svi oni koji će kasnije biti zatvarani, mučeni, ubijani i progonjeni. Od kraja svibnja do kraja kolovoza 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta i 256 žena. Ukupno je u Prijedoru ubijeno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. 2425 osoba se vode kao nestala lica. Na današnji dan obilježava se Dan bijelih traka, kojima se diljem zemlje i svijeta sjeća i podsjeća na sudbinu svih ovih ljudi.”
„Dan bijelih traka“
Upoznao sam, igrom slučaja pošto sam obnašao dužnost neke vrste konzularnog službenika u tek otvorenoj Ambsadi Republike BiH u Bonnu, veliki broj teško stradalih ljudi u Prijedoru, pa sam o tomu tu i tamo ostavio skromnog pisanog traga. Bio sam po povratku u BiH prije više godina – zajedno s Enverom Kazazom i Ivanom Lovrenovićom – u Prijedoru kako bismo na okruglom stolu u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung izrazili podršku ovdašnjoj multinacionalnoj udruzi mladih ljudi „Kvart“ i poštovanje, empatiju sa žrtvama te kako bismo progovorili i stručno i obzirno prema žrtvama. Iako se upravo tih dana otkrila strahota Tomašice, zahtijevali smo da se na svim stranama prestane s njegovanjem kulta žrtve i viktimo-transagresijskim narativima, što je u jednom sarajevskom tjedniku propraćeno bilo grubim izvješćem odvratnog naslova: „Intelektulni odron Lovrenovića, Kazaza i Lasića“.
No, dobro, mi koji o kritičkoj kulturi sjećanja mislimo kao o pretpostavci ozdravljenja bolesnih društava i ne možemo drugačije, a drugi neka rade svoj posao, pa sam u istom anti-transagresijskom duhu preuzimao i ove godine na vlastite online stranice važne prosvjedne tekstove povodom „Dana bijelih traka“, primjerice pismo Edina Ramulića objavljeno na jednom sarajevskom portalu pod naslovom „Protiv kulta bošnjačkih nacionalista: Nedužne žrtve u Kazanima jednake su žrtvama u Prijedoru!“. Taj opravdani zahtijev sam propratio samo nadnaslovom „Svima bi nama u BiH umjesto kulta žrtve bili potrebniji sram i suze!“
Ne mogu ovdje barem ne spomenuti i iznimno mudru reakciju Dragana Bursaća, objavljenu pod naslovom: „Djecu im prijedorsku ne mogu oprostiti“, u kojoj Dragan Bursać kao rođak mu iz Ćopićevih legendi poručuje: „Prijedorski i bh. Srbi prvi trebaju tražiti oprost za zlo koje je počelo na današnji dan prije četvrt vijeka.” Izdvojit ću i iz intervjua Darka Cvijetića, objavljenog pod naslovom: „Zločinac je uvijek banalan i običan čovjek“, kako ovaj iznimno senzibilni pjesnik i čovjek složenih uloga i identiteta, na tragu Hannah Arendt veli: „Susrećete se sa banalnošću zla, on je naime običan, on je tu pored nas, on je svako od nas, ispunjen je banalnošću i sljepoćom vršenja svoje dužnosti, on je samo radio svoj posao…“.
Hajmo svi pod Bijeli Brijeg, stiže Thompson!
Nemam, naravno, nikakvih iluzija da će naprijed navedeni prosvjedi protivu ignoriranja prijedorskog zla i apeli za obzir prema svim žrtvama, otklon prema Zlu kao takvomu bilo šta uskoro promijeniti u BiH i u Regiji. Na sve su strane, naime, u tijeku organizirane manifestacije u korist zaborava i u korist daljnjeg banaliziranja zla, a nema uopće znakova borbe protivu vlastitog zla i „protivu zaborava“, zbog čega i nema baš previše onih u BiH i u Regiji koji bi se posramili za zlo počinjeno u njihovo ime, kako bi možda tim putom oplakali i vlastite i sve žrtve, ma pod kojim znakom su i u kojem ratu pali.
O manipulaciji skupom podrške prvostupanjski osuđenim „haškim uznicima“, uz pomoć koncerta u Mostaru 08. lipnja lošeg muzičara i tobož velikog domoljuba Marka Perkovića Thompsona je na stranicama portal Herzegovina.IN već umjereno i odmjereno pisao Dalibor Dado Milas u kolumni: Od prošlosti ne vidimo sadašnjost, kamoli budućnost. Iako je o besmislu i manipulacijama ovim skupom i koncertom sve već rečeno, pa bi trebalo biti i jasno onomu tko hoće da mu je jasno, o njemu se i dalje izjašnjava i tko treba i tko ne treba, zarađuju se jeftini poeni na sve strane, traže se zabrane, najavljuju i kontra-mitinzi.
Već prema očekivanju, gradonačelnik Ljubo Bešlić se glatko oglušio na zahtijeve za zabranom ovog visoko rizičnog skupa, jer se u demokracijama, veli Bešlić, ništa ne zabranjuje, pri čemu je puna istina da se svašta i ne dozvoljava, niti se u demokracijama poseže za manipulacijama ove vrste u funkciji budućih re-izbora.
Uzalud su upozorenja stigla u međuvremenu i iz Bruxellesa preko glasnogovornice Europske komisije i iz Ureda visokog predstavnika (OHR), koji je lepršavo, kako to samo OHR umije, pozvao sve institucije u BiH da djeluju u pravcu pomirenja te pokažu istinsku opredijeljenost za europske vrijednosti: “Sve institucije u BiH, uključujući političke, vjerske i institucije građanskog društva, trebaju djelovati u pravcu pomirenja i pokazivati istinsku opredijeljenost ka evropskim vrijednostima“, te da nitko ne bi trebao činiti bilo šta, u Mostaru ili bilo gdje drugdje, što će imati za posljedicu produbljivanje podjela ili dizanje tenzija.”
„Arhitekstura zapadnog Mostara“
Zbog svega navedenog i nije suvišno podsjetiti još jednom na smisleno objašnjenje Dalibora Milasa kako upravo zbog prošlosti ne vidimo sadašnjost, a da se o budućnosti i ne govori: „Jedni su, naravno, strogo za organizaciju ovakva događaja što implicira da će oni Drugi automatski biti protiv, što za Bosnu i Hercegovinu nije nikakva iznimka. Budući da je riječ o jednom jako kompleksnom problemu, koncert je u ovom slučaju zapravo sporedna stvar. Ovdje imamo na djelu sukob dva nacionalizma: bošnjačkog i hrvatskog. Bošnjački nacionalizam uporno potencira tezu da je u posljednjem ratu koji je zapravo bio građanski rat, samo jedan narod branio BiH, dok su ostala dva (autohtona) naroda bili – agresori…“
I odista je tako: u BiH egzstiraju najmanje tri istine o istomu i nitko nije spreman popustiti drugome i trećemu u vlastitim naracijama i politikama. Osobno već dugo uzaludno zastupam tezu da su građani svih bh. nacija i svih bh. identiteta u prošlom ratu bili izloženi „dvostrukom udaru izvana“ i „trostrukom udaru iznutra“ protivu SR BiH, u kojoj su se barem u posljednje dvije decenije bh. povijesti u Jugoslaviji dogodili i industrijski, infrastrukturni i civilizacijski iskoraci. Ponekad namjerno pretjerujem pa govorim i o „Periklovom dobu“ u povijesti BiH, jer sam bio djelomice i svjedokom tih iskoraka tijekom sarajevske Olimpijade i tijekom borbi u BiH za jednakopravnost njezinih naroda i u jugoslavenskoj federaciji osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Neki drugi respektabilni autori govore o istom periodu kao o „komunističkom nacionalizmu“ u BiH vs. nacionalizama u bivšoj SFRJ, što mogu razumjeti već kao profesor skupine senzibilnih kolegija kakvi su svi oni o EU, ali i oni o identitetima (Interkulturalno razumijevanje i Teorije nacije i nacionalizama). Hoću reći kako mi nije nepoznato da nacionalizam posvuda ima Janusovo lice, pri čemu je najružniji kad koketira s rasizmom unutar jedne zemlje, ali je beskrajno ružan i kad se maskira u patriotizam većinske nacije kako bi ignorirao manjinske identitete, uključivo jednog konstitutivnog naroda!
Jučer sam inače u završnom susretu sa studentima V. godine politologije govorio o neizvjesnim ishodima multikulturalne i transnacionalne odiseje upravo zbog žilavih nacionalističkih otpora, koji se i vode propašću koncepta „političke zajednice“ jednakopravnih identiteta u šansama, bilo da se radi o mnogonacionalnim ili polietničkim državama ili o samoj Europskoj uniji.
No, mi se ovdje bavimo sunovratom u BiH, u kojoj sve otišlo u Honduras, jer su se odnosi među bh. nacijama sunovratili na najnižu moguću točku, uključivo i između Hrvata i Bošnjaka, pa se u tom kontekstu moraju razumjeti i ideološki prijepori i politike tuk na utuk: Vi nama „patriotizam“, a mi vama nacionalizam ili bijaše obrnuto, sve po potrebi.
Mene, pak, aktualne ideološko-političke bitke i u Federaciji i u cijeloj BiH uvijek podsjete na ružne ideološke pravovjernosti neupitnom patriotizmu najbrojnijeg naroda u bivšoj SFRJ, zvanom „jugoslavenstvo“, iza čega se krilo velikodržavlje te prijezir prema Hrvatima, o kojima se govorilo kao o nižim bićima, maltene genetski „sklonim Zlu“, o „genocidnom narodu“ i tsl., što je potom i završilo u „jugoslavenskim ratovima“. Nažalost, kao da se sve ponavlja i u ovim demokraturskim vremenima u tobož samostalnoj i neovisnoj BiH, ne samo s hrvatske strane nego i s bošnjačke (i srpske) u formi agresije bošnjačkih (i srpskih) narativa i politika, posebice tobož lijevih, tobož liberalnih i tobož građanskih stranaka, koje se u očajno zapuštenim kulturolo-političkim prilikama doživljaju maltene kao alternativa!
Kompleksna istina u ovoj tuk na utuk naraciji i politikama govori kako ni bh. Hrvati nisu nevini, jer i njihovi čelnici doprinose upravo ovim skupovima podrške i koncertima pjevača neupitno ekstremnog svjetonazora, koji se savršeno uklapa u „arhiteksturu zapadnog Mostara“ (Ivo Žanić), širenju predrasuda o tobož latentnoj sklonosti Hrvata prema „desnilu“ i kao da, čak, uživaju u toj vrsti (samo)stigmtizacije. To je, pak, duboko uvredljivo za one građane hrvatske nacionalnosti, koji se ne mogu pomiriti s vlastitom auto-objedom kao ni s objedama onih koji su u BiH danas djelatni baš kao da su izašli iz Miloševićeveg šinjela, ali u funkciji „bošnjačkog nacionalizma“, oni koji bez da trepnu okom sugeriraju kako u Mostaru, ovom kulturološki i politički potcijenjenom gradu, žive sve sami Thompsonovi fanovi i ekstremisti.
Meni se, naravno, čini da i u Mostaru i u Hercegovini žive i pristojni ljudi – građani bošnjačke i srpske i hrvatske i svih drugih nacionalnosti, ali su u osnovi višestruki zarobljenici manipulacija i u ime hrvatstva i u ime srpstva i u ime bošnjaštva, inclusive i „bosanstva“ i „građanstva“. Najžalosnije je što su ove redukcionističke vrste javnih narativa i politika građane višestrukih identiteta u BiH već svele samo na njihov konfesionalni ili nacionalni identitet, pri čemu se niječe ili siju iluzije o državnom identitetu u BiH, a potpuno se zaboravilo na onaj potencijalno svepovezujući, europski!
Tiču li se i nas Jaspersova „pitanja krivnje“ ili ne?
Pored svih drugih kulturoloških i političkih šteta koje ovaj redukcionizam proizvodi, ponajgore je što se na taj način nitko i ne namjerava pozabaviti vječitim Jaspersovim „pitanjem krivnje“ za zločine sviju ekstremnih ideologija i politika te vlastite (su)odgovornosti za njih. Dapače, u BiH i u zemljama slijednicama bivše SFRJ se živi svojevrsni „socijalni Alzheimer“: ciljno se brišu nepodobna sjećanja i sustavno njeguju viktimizacijski narativi, koji podrazumijevaju iluziju o impliciranoj nevinosti i dobroti vlastite vjere i nacije, što je redukcionistička podvala velikog formata upravo kritičkoj kulturi sjećanja, toj temeljnoj pretpostavci ozdravljenja bolesnih društava.
Nije ovo, naravno, pokušaj dekonstrukcije samo otužnih pojava kod Hrvata u BiH. Posvuda se, u zemljama jugoistoka Europe, stiliziraju vlastiti kolektiviteti u žrtve onih drugih, dok se malo tko pita o vlastitoj krivnji i odgovornosti za velike tragedije koje su se ciklično događale svim narodima i zemljama ovog prostora. Nekako točno onoliko koliko su se u prošlom sustavu ignorirala stradanja pripadnika poraženih „fašističkih pokreta“, toliko se danas naglašavaju zločini „komunističkog pokreta“ te posljedično ignoriraju žrtve i fašizma i nacizma, što je nedopustivo sa stanovišta povijesne istine, ma koliko do nje bilo teško doći.
Ne treba ni reći, nedopustivo je i sa stanovišta moralne, političke i metafizičke odgovornosti iz Jaspersova naputka o nužnosti preuzimanja na sebe svih vrsta krivnje izuzev kaznene/krivične, koja je uvijek i posvuda strogo individualna. Nije, veliki problem u mojem razumijevanju što se propituje „krvavi trag“ i pripadnika pobjedničkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, dapače, i to je nužno, ali jest ozbiljan civilizacijski problem ako se implicite ili eksplicte rehabilitiraju, to jest oslobađaju odgovornosti prononsirani pokreti i vođe fašističkih i nacističkih totalitarizama.
Iznimno je ozbiljan problem već to što je moguće postaviti ploču u Jasenovcu s ustaškim znakom, ma koliko to bilo perfidno izvedeno te dodatno što ta ploča nije skinuta istog dana. Potom se u Hrvatskoj čude što ih se sumnjiči u svijetu za neprincipijelan odnos spram endehazijskih vremena.
U Srbiji je, pak, partizanski pokret Josipa Broza sotoniziran do te mjere da je postalo „normalnim“ da se četnički pokret Draže Mihailovića stilizira u „drugi antifašistički pokret“, dok je srpski pandan talijanskom i njemačkom pijunu i velikom ustaškom zlikovcu Anti Paveliću, njemački sluga general Milan Nedić u pripremi za rehabilitaciju. Najnoviji skandal je vezan za tzv. rehabilitaciju četničkg vojvode Kalabića, s muhurom Suda u Valjevu od 27. 04. 2017. Sve ove pojave i u Srbiji i Hrvatskoj ili u BiH, su ne samo neskrivena i nekritička revizija povijesti, nego i priprema za samoizolaciju i ostajanje u raljama totalitarnih ideologija, kojima se stvarni ili tek tobožnji antifašisti u BiH i ne umiju ili ne žele suprotstaviti.
U BiH se, naime, jedni nekritično „furaju“ na antifašizam, a drugi bogme otvoreno koketiraju s fašizmom, pri čemu se ne zna tko je gori: oni koji ne vide balvan u svom oku, a vide i mrđelicu u tuđem, ne vide, kako je netko već rekao, ef. Đozu u Sarajevu, a vide Milu Budaka u Mostaru. O toj sramoti se, dakako, mora javno govoriti, pa zbog toga i preporučavam mojim studentima blistavu kritiku Ive Žanjića „Arhitekstura zapadnog Balkana“.
Zbog toga mi se prije dvije godine i učinilo kako ne smije ostati neodgovorenim pitanjem: koju funkciju ima „najveće Groblje mira kod Hrvata“, jer je već tada bilo i previše indicija kako bi trebalo imati istu kao i „Bleiburg“, dakle zaustaviti kritičko propitivanje vlastitih tragedija u prošlosti. O tomu smo tada kao prvi pisali samo Ivan Lovrenović i ja. Jednako kao s tim veoma upitnim projektom se i s najnovijom egzibicijom zvanom potpora „haškim uznicima“ uz pomoć notornog Thompsona, definitivno zapriječava nužan rad na “nacionalnom pamćenju” (Aleide Assmann) i posvajanje kritičke kulturu sjećanja kao ključne pretpostavke ozdravljenju bolesnih društava.
Ozbiljna historiografija je, inače, odgovorila na pitanje ponašanja pojedinih regija u ratu u ovisnosti od objektivne situacije, pa ne treba dokazivati kako nitko nije predodređen za neki od totalitarizama, nego su oni izraz (pred)političkih stanja i posve određenih (geo)politika, koji su i doveli do njihova rađanja, pa su potom oformljeni određeni resantimani i tipovi političke kulture, kod nas nažalost neprevladani do danas. Totalitarizmi se, dakako, češće događaju onim narodima i kulturama u kojima su ideje prosvjetiteljstva i političke moderne „krhke biljke“, pa je u njima i šansa za „vječiti povratak fašizma“ (Rob Riemen) veća nego u ambijentima slobodnih društava, pravne države i demokracije.
O manipulacijama totalitarizmima drugi put…