Odakle toliko političkih budala da zajebe mladost

Pinterest LinkedIn Tumblr +
Čitava povijest je satkana od jedne političke budale, koja se u intervalima od dvadeset godina pojavi u nekom dijelu svijeta, ali i milijuna onih koji se moraju školovati kako bi nakon nekog vremena ispravili sve ono što je politička budala sa svojim sljedbenicima rasturila. I tako u krug, umjesto da budalu zaustavimo, mi budalu podupremo.
Piše: Emil Karamatić
Pogreške se zaista ponavljaju svakih dvadeset godina. No, to nikad ne čine isti ljudi, uvijek je u pitanju nova mladost koja podupire političku budalu i nova budala koja ih zajebe. Ali, novi su i oni koji ispravljaju grijehe. Nevjerojatan je to besmisao. Međutim, taj naš besmisao nije besmisao i generacije koja dolazi. Za razliku od njih, mi ga razumijemo kao što će ga oni razumjeti kada za to dođe vrijeme. Suviše jednostavno izgleda, zar ne? U posljednjih sto godina rođeno je jako puno političkih budala u Europi, previše i za cijeli svijet.
Adolf Hitler je najveći politički luđak. I danas je predmetom izučavanja milijuna školovanih. Sati, dani i godine su uzalud potrošeni kako bi se razjasnili potezi tog luđaka. Ma koliko objašnjavali njegove poteze, na kraju ćemo sve objasniti samo jednom rečenicom. Bio je najveći zločinac u povijesti ljudskog roda i završio je upravo onako kako je i živio. Ubijao i ubio se.
Benito Amilcare Andrea Mussolini političku je karijeru započeo kao socijalist postavši jedan od istaknutih vođa talijanske ljevice. Tijekom tridesetih vodi agresivnu vanjsku politiku i približava se Hitleru i nacističkoj Njemačkoj, s kojom 1940. ulazi u rat protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspjeha i američke invazije 1943. godine, smijenjen je s položaja i pritvoren, no brzo ga oslobađaju Nijemci i postavljaju za diktatora marionetske Talijanske Socijalne Republike, kojom vlada do kraja rata, kada ga partizani zarobljavaju i strijeljaju.
U doba vladavine Josifa Visarionoviča Staljina ubijeno je deset milijuna ljudi u gulagima, tijekom političkih progona diktatorske vlasti, te od posljedica i zabluda ekonomske politike. Glavni je krivac za Holodomor, u kojem je isplaniranim genocidom ubio od tri do pet milijuna Ukrajinaca. Izjava “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”, često se pripisuje njemu, iako ju je zapravo izrekao pisac Erich Maria Remarque.
Tijekom 1989. godine, Nicolae Ceaușescu je pokazivao znakove potpunog odbijanja sagledavanja realnosti. Dok je Rumunjska prolazila kroz izuzetno teško razdoblje, a narod provodio sate u dugim redovima za kruh ispred praznih prodavaonica, on je na državnoj televiziji prikazivan u trgovinama prepunim hrane i veličao “visok životni standard”, koji je omogućio svom narodu. Ubijen je 1989. godine. Ne pitate se ni zašto. Itd, itd, itd, previše ih je. Ali ova četvorka Europljana su samo upozorenje, kojim se bave milijuni učenih kako bi pokušali dokazati o kakvim se zapravo luđacima ili političkim budalama radi.
No, vratimo se ovim našim, domaćim. Čak im ni imena ne treba spominjati. Toliko će se uklopiti u ovu priču da ćete s lakoćom svi pronaći svog favorita zla. Svaka politička budala je istom metodom okupila narodne mase. Laž i obmana, te priča o nacionalnim mitovima, svugdje su bili u vrhu zatupljivanja.
Domalo se otišlo u rat…
Rušilo se, palilo, ubijalo, progonilo, mučilo – jednom riječju, ratovalo se za budalu. Mladost je iz ljubavi prema političkoj budali, a svaki put u ime naroda, ispoštovala zadanu zadaću Jednog dana ratovi su stali, diktatori su nestali. Prvi na scenu dolaze trgovci kako bi nahranili preživjele mase. One kojima je ispran mozak ljubavlju prema narodu. Čim se osjeti prvi zvuk sitosti, na scenu stupaju umjetnici. Oni će brže bolje snimiti neki antiratni film, kojim će konkurirati za neku zlatnu životinju.
Kako vrijeme bude prolazilo, pojavit će se na tisuće sociologa, psihologa, političkih analitičara, vrag bi ga znao koga sve ne. Svi odreda će nam objašnjavati u kakva govna nas je uvalila politička budala, te kako se moglo dogoditi da smo je slijepo slušali. Bit će objavljeno na tisuće znanstvenih studija, koje neće nitko čitati. Pojavit će se i prvi romani o onome što nam se zapravo dogodilo. Jedno te isto pitanje će odzvanjati o ruševine zgrada: “Je li moguće da nas je zaveo čovjek koji je definitivno bio lud?” Odgovor je “jeste”, ali ga nitko neće prihvatiti.
Čak će se pojaviti i oni koji će napisati roman o svojoj luđačkoj mladosti i svom preobraćenju u normalna čovjeka. Oni će nam biti genijalni pisci samo zato što su iz luđačke košulje uspjeli uskočiti u satensko odijelo. Bit će to misionari novoga doba. Širit će poruke tolerancije i suživota. Na svakom koraku će se čuti, reče Ivo Andrić u pripovijeci Pismo iz 1920. – “Brat je mio koje vjere bio.”
Na tisuće mladih učenih ljudi pohrlit će da poprave sve ono što politička budala sa svojim sljedbenicima pokvari za četiri godine. Gradit će se novi stambeni objekti, prodajni centri, autoputevi, mostovi koje ćemo najčešće zvati mostovima povezivanja među ljudima i drugim kojekakvim lijepo satkanim zvučnim imenima. Gradit će se, ali i popravljati srušeno. Sa radio prijemnika će se čuti note angažiranih glazbenika. Dat će i oni svoj obol u građenju novog i pravednijeg društva.
I sve će to jednog dana stati. Graditelji stambenih objekata, mostova i ljubavi među ljudima će biti umorni. Građenje će poprimiti oblik gađenja, jer na pomolu su nove snage, koje ne znaju da je čitava povijest satkana od jedne političke budale. Budale, koja se u intervalima od dvadeset godina pojavi u nekom dijelu svijeta, ali i milijuna onih koji se moraju školovati kako bi nakon nekog vremena ispravili sve ono što je budala sa svojim sljedbenicima rasturila.
Share.

Comments are closed.