Piše: Dalibor Dado Milas/Herzegovina.in
Radi se o skupu potpore koji je ujedno i koncert Marka Perkovića Thompsona, Mate Bulića i ostalih. Budući da danas imamo čast živjeti u jednoj vremenskoj etapi Bosne i Hercegovine u kojoj se čak i vremenska prognoza od entiteta do entiteta različito interpretira te na taj način izaziva kontroverze, nije ni čudo da se koplja lome i oko ovog događaja / skupa / koncerta.
Jedni su, naravno, strogo za organizaciju ovakva događaja što implicira da će oni Drugi automatski biti protiv, što za Bosnu i Hercegovinu nije nikakva iznimka. Budući da je riječ o jednom jako kompleksnom problemu, koncert je u ovom slučaju zapravo sporedna stvar. Ovdje imamo na djelu sukob dva nacionalizma: bošnjačkog i hrvatskog.
Bošnjački nacionalizam uporno potencira tezu da je u posljednjem ratu koji je zapravo bio građanski rat, samo jedan narod branio Bosnu i Hercegovinu, dok su ostala dva (autohtona) naroda bili – agresori. To, konkretno u ovom slučaju, stvara kontra-reakciju na drugoj strani kod par pojedinaca koji bi iste sekunde potpisali raspad BiH te koji na ovaj način populistički iskorištavaju razočarenje, nemoć i frustracije koje se sve više nagomilavaju kod bh. Hrvata.
Umjesto da se dobre namjere i energija iskoriste u konstruktivne svrhe, opet dolazimo do recikliranja starih problema i izmišljanja „vanjskih neprijatelja“. Također se ne mogu ne upitati: koliko bi bh. Hrvata uopće podržalo Hašku šestorku da ovdje kojim slučajem nije bačen mamac u vidu koncerta čija je glavna zvijezda upravo Marko Perković Thompson? Dolaze li ljudi 8.6. u Mostar zbog Haške šestorke ili zbog Thomponsa i bi li ovaj skup potpore uopće uspio da nema poznatih estradnih imena koja privlače mase?
S druge strane, jedan dio bošnjačkih medija i inicijativa se žestoko ustao protiv ovakva okupljanja te je zatražena zabrana istog. Živimo u eri u kojoj dominiraju demokratska načela, svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje o svemu što pripada javnoj domeni, ali kako ne primijetiti da su isti oni koji danas traže zabranu okupljanja u Mostaru propustili slično reagirati u slučaju skupova podrške ratnom zločincu generalu Armije BiH Rasimu Deliću, kojeg je Haški sud osudio na tri godine zatvora.
Ja taj dan neću biti u Mostaru i nije mi žao zbog toga, ali neovisno o tome što osobno mislim o Thompsonu ili ovakvim skupovima podrške, koliko god Bosna i Hercegovina bila komplicirana, ovdje još uvijek nije zavladao totalitarizam.
Zakonodavstvo u demokratskom svijetu ne poznaje institut zabrane javnog nastupa neke osobe. To je danas svojstveno jedino Sjevernoj Koreji. Zabraniti ili ne dopustiti nečiji nastup možemo samo ako se krši zakon ili ako se koncertom ugrožavaju okolne građevine ili nečija sigurnost.
Uvjeren sam kako moje razmišljanje dijeli većina građana Bosne i Hercegovine i da ta većina ne želi ograničavati ili ugrožavati nečiju slobodu. Jer često zaboravljamo da moja vlastita sloboda ne postoji bez slobode drugoga, ma koliko god on bio drugačiji ili, u ovom slučaju, koliko god bi neki htjeli da je on drugačiji.
Ljepota slobode je u njezinom naličju koje se sastoji od voljne neslobode u činjenju ili suzdržavanju od činjenja svega onoga što je na štetu drugog i drugačijeg. No sve se više čini da je BiH talac totalitarističkih klonova koji misle da je važno samo ono što oni misle i što oni određuju. Ta stvorenja su toliko zagadila naš zrak da će nas sve ugušiti ukoliko se sami ne pobunimo protiv njih.
I da sve ovo gore navedeno efikasno privedem kraju: cijela ova priča je još samo jedan od pokazatelja kako od prošlosti ne uspijevamo vidjeti ni sadašnjost, kamoli budućnost, jer dojma sam da u našem društvu postoji jako puno aktualnih problema koje ne samo da ignoriramo nego ih na određen način podržavamo. Ako ne djelovanjem, onda sigurno glasnom šutnjom.