Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić
I mislim da je izrekao istinu za koju se potvrde sresti daju bukvalno svaki dan.
Evo, primjerice, jedan od „boraca za hrvatska prava“, ovdje u BiH dakako – koji na račun tamošnjih poreskih obveznika, iako tamo porez ne plaća i sam, puni džepove mudrujući u parlamentu zapadnih nam susjeda – prije koji dan je iz hrvatskog Sabora u vrijeme glasovanja o Istanbulskoj konvenciji „zdimio“ bez traga i tako ovaj dokument izbjegao podržati vlastitim glasom. Takav stav je, naravno, potpuno legitiman. Uostalom, konvenciju nije podržalo, ako dobro razumjeh, čak četrnaest hrvatskih hadezeovaca. No, problem je što je širokobriješki Hrvatina istoj toj konvenciji prije pet godina aplaudirao u parlamentu BiH – iz kojeg je, a na račun njezinih poreskih obveznika, i govoreći o njoj kao jedinoj domovini, tada također maslo kusao. A sada je, očito, procijenio da bi mu isti postupak, zbog negativnog odnosa Crkve, mogao skinuti oreolu neupitnog katolika i svrstati ga u neku vrstu nacionalnog izdajnika. Pa, ako je tako, tko te pita što si prije pet godina radio. Tada je bilo kako je bilo, danas je tako kako jeste. Jezikom Alija, onako baš svodnički.
Ili, parlament BiH je prije tri godine usvojio Kodeks ponašanja kojeg se imaju pridržavati njegovi članovi. Izvještaj o njegovom poštovanju u 2017. godini, međutim, pokazuje kako je Kodeks samo mrtvo slovo na papiru. Jer, nikome zbog njegova nepoštivanja ne pade ni dlaka s glave. Nikome, hoću reći, zbog toga nije izrečena ni najbenignija sankcija – ni u vezi s huškačkim izjavama državnih parlamentaraca, ni u vezi s otvorenim im prijetnjama ustavnom poretku zemlje, niti u vezi s obvezama da, budući su za to i plaćeni, sudjeluju na sjednicama parlamentarnih komisija. Zašto? Pa zato jer odluku o tome je li Kodeks povrijeđen ili nije donose oni sami. A njima ni na kraj pameti da pljuju po sebi. Ili da si, nedaj Bože, tom vrstom igranki uskrate lovu koja im, pa radili-ne radili, pada s nebesa.
Naravno, najviše potvrda Alijevoj tvrdnji o beskorisnosti i svodništvu političara, barem ako se o BiH radi, je u njihovoj etnonacionalističkoj retorici – kojom se vijek trajanja mržnje i netrpeljivosti ciljano produžava, ali i odlaže obveza polaganja računa za nečinjenje zbog kojega je kvaliteta života sve lošija.
O otrovu kojeg svakodnevno riga „najistaknutiji promicatelj“ evropskih vrijednosti ovom prilikom ne bih. Jer, njegovi me skojevci već prozivaju kako ne mogu ni usta otvoriti a da ga ne spomenem. Pa evo, za ljubav njima najvažniju utvaru u njihovu životu ću ostaviti na miru. Njegova banjalučkog rasturivača zemlje, međutim, jer njegovi me jurišnici zbog „neukusa“ još uvijek ne prozivaju, neću.
Prvi čovjek RS-a, dakle, sve učestalije u javnosti istupa izjavama kako integriranje Srba podrazumijeva i relativiziranje, sve do samog brisanja, granice na Drini. Učinio je to na vrlo grub način, o tome sam i pisao, u uskršnjem iutervjuu za srbijanske medije, pričom, prisjetimo se, o integriranju Srbije i RS-a. A to isto ponovi i samo koji dan kasnije, prilikom posjete Trebinju – i to, da bude još uvjerljivije, i da odagna svaku sumnju kako se radi o političkom soliranju, u društvu srbijanskog predsjednika.
Zbog tih, pa i mase drugih stavova on je, istina, u sve ozbiljnijoj međunarodnoj blokadi. Na to, među inim, upućuje i najnovija izjava američke ambasadorice u BiH od prije samo koji dan. Tražimo, reče gospođa Cormack, partnere u bosanskohercegovačkoj politici „širom zemlje, nažalost, gospodin Dodik to nije“. I pojasni zašto. Zato što on ne poštuje Daytonski sporazum, teritorijalni integritet i suverenitet zemlje. Ili drugim jezikom, što ne priznaje zemlju u kojoj je i sam na jednoj od najznačajnijih državnih funkcija.
Naravno, takva retorika ne ostaje bez odgovora. Nedavno se, da ne spominjem ostale, mogao čuti i od „prvog u Bošnjaka“. Nećemo, veli on, trošiti novac na raketne sisteme kao naši prvi susjedi. No, hoćemo, valjda kako bi im parirali, puške, pokretne haubice, dronove, sve vrste municije – „za tržište, ali i za ne daj Bože“. A što mu ga to „ne daj Bože“ znači, vrag bi ga znao. Dio državne politike sigurno nije – osim ako si čovjek ne smatra kako mu pripada ekskluzivno pravo na državu? A izgleda, baš to jeste. S druge strane, ne znači li takva izjava, osim što se šalju poruke susjedima, i neku vrstu unutarnjeg zastrašivanja – istog onog kojeg već neko vrijeme u drugom dijelu zemlje prakticira i njegov banjalučki pandan?
Takvu retoriku, nažalost, prate i mahom negativni trendovi. Nedavno, recimo, Freedom House, nezavisna organizacija za istraživanje, u svome izvještaju „Zemlje u tranziciji“ obznani kako je BiH nazadovala i u oblasti izbornog procesa i u oblasti lokalne vlasti i u nezavisnosti pravosuđa. I da, što se toga tiče, zaostaje čak i za Albanijom.
Gdje su razlozi svemu tome, stalnom istrajavanju na retorici konflikta posebice? O njima, zadnjih nekoliko godina, sve intenzivnije i sam progovaram. No, ovih dana osvrt na jedan dio tih razloga pronađoh i u knjizi moga banjalučkog druga koja svjetlost dana tek treba ugledati. Koji, i to mnogo detaljnije no što se to isto može pronaći drugdje, različitim vrstama pokazatelja potvrđuje kako je BiH jedna od najsiromašnijih zemalja u svijetu, u Evropi prva bez premca – i kako joj se takvo stanje svakim danom sve više zaoštrava. U 2000. godini, primjerice, u ukupnoj populaciji siromašni su činili 15%, a u 2014. godini među njima je bio skoro svaki drugi građanin BiH – dok je, čitam, u 2017. godini njezino socijalno stanje gore i od afričkog prosjeka.
Ili, oko 200 tisuća zaposlenih prima minimalac od ni 400 maraka dok, istodobno, potrošačka korpa za četveročlanu obitelj premašuje 1.800 maraka. Naravno, to ima i svoje posljedice, među inim i da je na „kazanu“ javnih kuhinja s jednim obrokom dnevno preko 30 tisuća ljudi. Doda li se tome da oko četvrtine ukupnoga stanovništva dnevno živi od 8,6 maraka, da ih preko 600 tisuća dnevno ima na raspolaganju samo 3-5 maraka, da ih se sve više hrani otpacima iz kontejnera, priča postaje još potpunija – i još tužnija razumije se.
Ako je, međutim, mome banjalučkom drugu vjerovati, a ja mu vjerujem, time se priča o društvenom propadanju i ne završava. Naprotiv, puno je pokazatelja kako bi se ona mogla i nastaviti. Samo u prošloj godini su, veli on, otvorena 264 stečajna i 740 likvidacijskih postupaka, a iz sudskog registra izbrisano oko 1.100 firmi. Stoga, ne treba očekivati kako bi se ni broj nezaposlenih mogao smanjivati – zaludu uvjeravanja esdeaovih „virtuoza“ kako zaposlenost raste gotovo pa astronomski – a on je, broj nezaposlenih, koncem 2016. godine premašivao pola miliona radno sposobnoga stanovništva.
Posljedica svega toga je, dakako, sve izraženije iseljavanje. Od 2013. godine iz BiH je „isparilo“ više od 150 tisuća njezinih građana – oko 35 tisuća samo u 2017. godini. A, pošteno govoreći, zbog nemogućnosti zaposlenja – iako iseljavanje izaziva i probleme na tržištu rada – očekivati je da bi se takav trend mogao i nastaviti. Jer, ako je vjerovati istraživanjima UN-a, na koja se moj banjalučki drug poziva, četiri petine mladih ljudi želi napustiti BiH, a mnogi od onih koji su već otišli se ispisuju iz njezina državljanstva zbog odluke da se više nikada ni ne vrate.
Razlozi navedenim, ali i masi drugih trendova koji iz njih proizlaze, su, smatra moj banjalučki drug, u kleptokraciji – vladavini lopova – koja institucije političkog sistema koristi za ostvarivanje vlastitih ekonomskih, financijskih i inih interesa. I u, da ne zaboravim, korupciji i organiziranom političkom kriminalu kao već uvriježenom stilu života koji se također ima zahvaliti toj istoj, kleptokratskoj strukturi vlasti.
A koji je njezin odgovor – i instrument vlastite obrane dakako? Krajnje pojednostavljeno, istrajavanje na etničkom talasanju. Igra, drugim riječima, na emocije, na izazivanje strahova od mogućeg nestajanja u slučaju da se sve to – lopovluk, kriminal, korupcija, još štošta – ne zaboravi. I da se – s floskulom, sve ostalo je manje važno, i sve ostalo na red može doći tek nakon toga – pažnja ne usmjeri isključivo na pitanje nacionalnog homogeniziranja oko jedinstvenog središta okupljanja. I to po onom poznatom, principu iz prve polovice XX. stoljeća, principu jedan narod – jedna partija – jedan vođa.
Prethodnih 30 godina u tome se uspijevalo. Danas se, dojam je, počinju nazirati prve pukotine u filozofiji mržnje i netrpeljivosti bosanskohercegovačke, da se poslužim vokabularom moga banjalučkog druga, etno-kleptokracije. Sve snažniji signali kritike, naime, dolaze iz redova vlastitoga etnosa. Takve poruke iz Saveza za promjene prema vlasti SNSD su gotovo svakodnevne, takve poruke sve učestalije šalje lider Devedesetke prema vrhu HDZ BiH. Takve poruke, na koncu, dio su politike stranki lijevog političkog spektra prema etnonacionalistima uopće, prema SDA-u i njezinom vrhu posebice.
Je li, međutim, pozadinu etno-kleptokratske politike osvijestio i običan čovjek? Nisam siguran. Onako najiskrenije, šanse za to su pola-pola. Ali, siguran jesam da od toga ovisi i naš put u budućnost. Jer, obračun s kleptokracijom je uvjet i svih drugih društvenih promjena. Na izboru su nam, drugim riječima, samo dvije mogućnosti – ili podvlačenje crte i definitivan otklon od etnokleptokracije, dakle definitivna promjena kursa, ili dalje propadanje i demografsko nestajanje. Treće nema.