Piše: E.Fazlić/Faktor.ba
Iako je naprije išao u Umjetničku školu te mu se smješila karijera slikara, Karkin je na kraju, na inicijativu njegove majke završio Prvu gimnaziju, a potom i upisao i završio Pravni fakultet i to prije roka. Počeo je raditi dan nakon što je diplomirao. I nikada nije stao.
U javnosti je postao poznat po tome što nije odbijao slučajeve, već je branio i najokorjelije kriminalce, ubice, ratne zločince, osuđenike na smrt, a i sam se našao na optuženičkoj klupi kada ga je ratna vlast 1993. optužila za saradnju s agresorom, te osudila na pet godina zatvora, od čega je odslužio 18 mjeseci.
Vjerovao je da svako zaslužuje odbranu, pa i ratni zločinci.
Svoje klijente Karkin nikada nije pitao da li su krivi. Kako je isticao, sudnica je postala kao fudbalski teren na kojem ne pobjeđuje istina, nego onaj koji ima jaču argumentaciju. Bio je advokat koji je znao savršeno manevrisati u onom tankom procijepu između pravde i prava.
– Istina je nebitna. Ono što pobijedi postaje istina – govorio je Karkin.
Prema njegovim riječima, mnogo je nevnih ljudi završilo u zatvoru, ali je daleko već broj onih koji su krivi, a na slobodi.
Karkin je branio okorjele kriminalce: Zijada Turkovića u sudskom procesu stoljeća, obojicu Ćela: Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, ali i optužene za ratne zločine, piše Faktor.
Karkin je jedini advokat u posljednjih četrdeset godina koji je imao klijente kojima je izrečena smrtna kazna, ali niti jedna od njih nije izvršena. Kako je pričao, dolazio je u situacije da dođe pred streljački vod sa klijentom, pa se onda odmah vrati da bi konačno bilo usvojeno pomilovanje. Takav je bio slučaj sa Šemsom Šiljkom, legendom istočnog dijela Bosne i goraždanskog kraja. On je ubio dva čovjeka i od vlasti se pet godina krio po selima, živio je pod zemljom i u bajtama. Iako je tri puta osuđen na smrt, Karkin ga je spasio, pa je on na kraju i izašao iz zatvora.
Uvijek je isticao da je dobar advokat osrednji pravnik, ali mora biti vrijedan i voljeti da čita. Bio je majstor završne riječi koji je uvijek držao pažnju suda i publike. Takvu jednu završnu riječ držao je svakako prilikom odbrane Dominika Ilijaševića za navodnu sumnju da je ubio Jozu Leutara. Ilijaševića je Karkin branio na stotinu i trideset pretresa, a i njegova završna riječ je trajala pet dana. Slično je bio i u procesu koji se vodio protiv Turkovića, gdje je iznošenje njegovih završnih riječi također trajalo danima.
Zastupao je Karkin i Fatu Orlović, heroinu našeg doba, koja skoro dvadeset godina bije pravnu bitku kako bi nelegalno izgrađenu crkvu sklonila sa svog posjeda.
Klijenti su mu bili i Omer i Alija Behmen, te Hasan Čengić u takozvanom Sarajevskom procesu.
Prije agresije na BiH, branio je i Momčila Krajišnika i Radovana Karadžića, koji su se teretili za pronevjeru. Bili su osuđeni na po tri i po godine zatvora, ali ih je u drugostepenom postupku Karkin uspio osloboditi.
Jedan od velikih slučajeva na kojima je radio je i ubistvo pilota u “Bel Amiju”, koje se dogodilo davne 1981. godine.
Često je Karkin govorio da se zbližavao sa svojim klijentima, jer je uvijek radio na teškim slučajevima koji su trajali godinama, a neki slučajevi, odnosno izrečene presude su ga i pogodile. Iako se dobro izvještio u sudnici, pogodila ga je presuda Ismetu Bajramoviću Ćeli koji je osuđen na 25 godina zatvora. Tada su mu se, pričao je, noge odsjekle, jer mu je Ismet bio kao sin.
Karkin je bio porodičan čovjek iako, kako je sam tvrdio, nije mnogo vremena provodio sa svojom djecom. Uživao je u porodičnim druženjima koja su za njega imala posebnu čar. Nikada ne bi objedovao dok njegova kćerka ne bi došla kući.
Govorio je da nikada ne bi zastupao samo jednu osobu, onu koja bi mu ubila ženu. Da je neko ikada naudio članu njegove porodice, govorio je, sam bi mu presudio.