Djevojčica u sirotištu razvije ovisnost o šahu i sredstvima za smirenje.
Koji je bolji film, onaj Williama Friedkina ili ovaj na Netflixu od Joea Mantella? Nema dileme…
U samo nekoliko dana mini-serija “Damin gambit” (The Queen’s Gambit) probila se na prvo mjesto među hrvatskim korisnicima Netflixa.
Nije loše za proizvod naizgled namijenjen prvenstveno poklonicima šaha, s mladom ali još ne planetarno popularnom Anyom Taylor-Joy u glavnoj ulozi (horori “Vještica”, “Podijeljen”, “Glass”, nova verzija “Emme” Jane Austen, zadnja sezona serije “Peaky Blinders” i dr.).
Pomoglo je valjda i to što je ime Waltera Tevisa, pisca po čijem je istoimenom romanu ta mini-serija snimljena, itekako na cijeni, i njegove knjige “Hazarder” i “Boja novca” bavile su se naizgled samo biljarom, ali su oko njega satkane priče koje su zaintrigirale i one koji o toj vještini nemaju pojma.
Slično je i s “Daminim gambitom”, tu vas zasipaju nazivima najrazličitijih šahovskih finesa, od velikana se spominje samo José Capablanca, no to nije nikakav problem, likovi i njihove životne situacije su zanimljivi, što je dovoljno i zapravo najvažnije.
Nesuđeni film
Ključni kreativni pogon mini-serije je Scott Frank, dobitnik Oscara za scenarije filmova “Daleko od očiju” i “Logan”, koji je već pokazao u vesternu “Godless” da mu mini-serija od sedam jednosatnih nastavaka jako dobro odgovara. Jednako je važan njegov koscenarist Allan Scott (pseudonim Allana Schiacha, bivšeg biznismena u tvornicama škotskog whiskeyja), on se zapravo prvi zagrijao za Tevisov roman, napisan 1983., godinu dana prije autorove smrti), čak se bližio i filmskoj realizaciji, s pokojnim Heathom Ledgerom kao redateljem (glavnu ulogu trebala je glumiti Ellen Page), no kad je taj umro od predoziranja, i projekt je privremeno zamro.
Na sreću, za njega se zainteresirao Frank, odmah mu je bilo jasno da to nije premisa za film (zbog toga su svi raniji pokušaju propadali), pa kad im je Netflix naručio mini-seriju, priča je dobila odgovarajuću formu.
Priča započinje iz sredine, što katkad nije najsretnija dosjetka, ali ovdje funkcionira, mlada perspektivna šahistkinja Beth Harmon pred važan meč pribire se sredstvima za umirenje i alkoholom. Ne znamo kako je prošla, jer se priča vraća unazad, kad je bila curica i majka joj je stradala na cesti. Nju su odveli u dom za nezbrinute djevojčice, gdje se ona uopće ne pokušava uklopiti, ali privuče je podrum u kojem domar, gospodin Shaibel, sam sa sobom igra šah.
I ona bi se uključila, ali on je grubo odbija, vjerojatno zato što misli da je to igra za muškarce (što junakinja kasnije čuje bezbroj puta), međutim, Beth je uporna i u trenutku kad je Shaibel pusti za svoj stol, ona vrlo brzo svlada osnove šaha, čak tako dobro da ga igra i sa sjenama na zidu: to će joj jako dobro doći kad joj zabrane odlaske u podrum, smatrajući nepriličnim da je djevojčica vrzma uz postarijeg muškarca.
Koketiranje s onostranim
Novo poglavlje u njezinu životu predstavlja usvajanje, uzima je bračni par Wheatley, no za nju se zapravo brine samo supruga Alma (izvrsna uloga Marielle Heller, redateljice filmova “Dnevnik jedne tinejdžerice” i “Prekrasan dan u susjedstvu”).
Kako sazrijeva, Beth postaje sve kompleksniji lik, potpuno je ovisna o šahu (i sredstvima za umirenje, na što su je navikli još u domu), ali želi sve probati, i seks i alkohol, no uz potonji se sve više veže (kao i sam Tevis, koji se pred smrt odvikavao u sanatoriju), a uz momke baš i ne, njih više tretira kao prijatelje.
Naravno, sve to skupa je fikcija, sredinom šezdesetih, kad se glavnina radnje odigrava, žene su imale vlastitu ligu i nisu se okušavale s muškarcima, a pogotovo je ono što će se dogoditi u završnici čista fantastika.
Ne treba nas to čuditi, Tevis je još ranije napisao roman “Čovjek koji je pao na Zemlju”, koji je nadahnuto ekranizirao Nicholas Roeg s Davidom Bowiejem u glavnoj ulozi, a nešto od tog koketiranja s onostranim ima u “Daminom gambitu”, i to na najbolji mogući način.