Piše: Livia Čveljo/Gloria
Da parafraziram Célinea, pisca i antisemita: ‘Najveći poraz u životu jest zaboraviti, posebno ono što te uništilo, i umrijeti a da ne shvatiš kako daleko ljudi mogu ići kad je riječ o svinjarijama’ – piše Glorijina autorica Livia Čveljo u tekstu u kojem se pita trebamo li se odreći Guernice, Annie Hall, Ukletog Holandeza i Olivera Twista zato što su njihovi tvorci bili pedofili, ubojice i zlostavljači.
Dobri ljudi ponekad rade loše stvari. Loši ljudi ponekad rade dobre stvari. Picasso je zlostavljao žene, Michael Jackson dječake, Woody Allen oženio je pokćerku, Wagner je bio antisemit, baš kao i Celine, Knut Hamsun i Gabriele D’Annunzio, a opet su ljudima pružili neka od najvećih zadovoljstava. Picassova “Guernica”, Wagnerov “Parsifal” ili Célineovo “Putovanje nakraj noći” vrhunac su umjetničkog djelovanja. Kao što djecu ne možemo okrivljavati za grijehe njihovih očeva, tako ni knjigu ne možemo odbaciti zbog njegova autora, pjesmu zbog pjevača, simfoniju zbog problematičnog skladatelja ili film zbog redatelja pedofila.
Veza između djela i autora vrlo je kompleksna. Ona je utjecajna, višedimenzionalna i u potpunosti subjektivna. Način na koji promatrač gleda na tu vezu mijenjat će još više njegovo shvaćanje i razumijevanje djela. Uloga umjetnika je velika, ali što se dogodi kada shvatimo da su stvaratelji umjetnosti kojoj se divimo čudovišni, a njihovi postupci neoprostivi? U takvim slučajevima djelo postaje toliko uprljano da veza umjetnika i njegova rada uistinu dolazi pod upitnik. Možemo li odvojiti umjetnika od njegova djela?
Antisemitizam je bio prisutan kod brojnih umjetnika 20. stoljeća, iako su ga neki pokušavali banalizirati, pa bi se tako isticalo kako je Richard Wagner imao prijatelje Židove, a T. S. Eliota su opisivali kao pobožnog anglikanca, što je impliciralo kako je bio a priori dobar čovjek. Nisu umjetnici bili isključivo antisemiti, mrzili su oni i žene, upuštali se u seksualne odnose s djecom, zlostavljali obitelj… Od sedam najvažnijih Picassovih žena u njegovu životu dvije su poludjele, a dvije su se ubile. Američki pisac Norman Mailer jednom je u naletu bijesa pokušao ubiti svoju suprugu. Veliki barokni majstor Caravaggio ubio je muškarca u tučnjavi, lord Byron je počinio incest, a Gustave Flaubert plaćao je za seks s dječacima.
I zašto bi umjetnici trebali biti bolji od nas ostalih? Pitanje mogu li loši ljudi stvarati lijepu umjetnost prilično je varljivo, jer se zloća i dobrota u ovoj formulaciji ne odnose na istu stvar. U slučaju umjetnika, zloća, odnosno dobrota pitanje je moralne kvalitete ili procjene, dok su u slučaju umjetnikova rada zloća i dobrota pojmovi estetske vrijednosti, na koju se moralnost ne primjenjuje.
Slavni židovski dirigent i pijanist Daniel Barenboim šampion je u izvođenju Wagnerove glazbe. Voli reći da Wagner nije skladao nijednu jedinu antisemitsku notu, iako je u privatnom životu bio veoma nesklon Židovima. A odvajanje umjetnosti i morala ide mnogo dalje od toga – ne samo da loša osoba može napisati dobar roman ili naslikati remek-djelo, nego dobra knjiga ili djelo slikarskog majstora mogu opisati veoma lošu stvar.
Primjer je Picassova “Guernica” ili Nabokovljeva “Lolita” – kultni roman koji govori o seksualnom zlostavljanju djevojčice, opisan na način da prema glavnom protagonistu osjećamo simpatije. Umjetnost se, kada je proživljavate, doima oplemenjujuća. I sigurno se zbog nje osjećamo boljim ljudima. Ponekad se držimo definicije kako nas umjetnost čini boljim ljudima, iako kritičar George Steiner smatra da je Holokaust u suprotnosti s tom definicijom. “Svi znamo da čovjek može čitati Goethea ili Rilkea navečer, uživati u glazbi Bacha i Schuberta i sljedeće jutro otići na posao u Auschwitz.”
Postoje i brojni umjetnici koji su vodili pristojne živote, nisu tukli svoje žene, varali na porezu ili vrijeđali Židove i crnce. Stvaranje veličanstvene umjetnosti zahtijeva koncentraciju, posvetu, odanost, obuzetost… Veliki umjetnici žive za svoju umjetnost više od ostalih. Jedan od ekstremnijih primjera je Ernest Hemingway čiji je privatni rekord bio manje impresivan od umjetničkog – četiri braka i najmanje dvojica problematičnih sinova.
Krajem 1952., nedugo nakon njegova 21. rođendana, Gregory, najmlađe Hemingwayevo dijete, napisao je svojem ocu: “Kad se sve zbroji, oče, stajat će – napisao je nekoliko dobrih priča, solidan roman, imao je svjež pristup stvarnosti i uništio je živote petero ljudi – Hadley, Pauline, Marthi, Patricku i vjerojatno meni. Što misliš što je važnije, tvoje sebično sranje, priče ili ljudi?”
Nije teško pogoditi kako je Gregory, transvestit alkoholičar, na kraju skončao. Na stranu ljutnja, pismo zaslužuje pozornost zbog postavljanja pitanja na koje nema odgovora – o povezanosti umjetnosti i života – koliko su priče, bez obzira na to koliko dobre bile, vrijedne bola i nesreće drugih. Priče same po sebi nisu zaslužne za stanje u Hemingwayevoj obitelji. Alkohol, preljubništvo, zvjezdani status i dvije zrakoplovne nesreće krivci su za piščevo fizičko i mentalno stanje. Ali Hemingway je živio za svoje priče i one su bile njegovo opravdanje. Priče ili ljudi? Nije teško pogoditi što mu je bilo važnije.
Možda je kompliciranija priča engleskog velikana Charlesa Dickensa, koji je u odnosu na Ernesta Hemingwaya bio bolji čovjek. Dickens je bio reformator, borac za bolje društvo, heroj siromašnih, čovjek koji je svojim novcem gradio škole i skloništa za prostitutke čije je usluge koristio.
Njegova popularnost bila je tako velika da je do sredine 19. stoljeća postao jedna od najomiljenijih osoba u Engleskoj, popularniji i od kraljice. Budući da je imao loše djetinjstvo, odlučio je kako će prema svojoj djeci biti drukčiji. Ali bio je nezainteresiran roditelj i još gori suprug. Njegov brak s Catherine Hogarth bio je problematičan, a kako je ona bivala sve debljom i bolesnijom (deset trudnoća zasigurno nije pomoglo), postajao je sve ozlojeđeniji. Razvod nije dolazio u obzir pa je supruzi zabranio ulazak u kuću i doslovno je otpisao, lažno navodeći u svojem časopisu kako je riječ o lošoj majci koju djeca više nisu mogla trpjeti.
Bio je čovjek nevjerojatne energije pa bi zbog nesanice u noćnim satima hodao i do 30 kilometara. Unatoč tome što je napisao “Olivera Twista”, jedan od najznačajnijih romana, bio je očajan suprug i otac. Što bi se dogodilo da je jedno od njegove djece, recimo 16-godišnji Edward, kojeg je otac poslao u Australiju i nikada ga više nije vidio, mogao postaviti ono isto pitanje upućeno Hemingwayu: što je važnije, priče ili ljudi? Bi li se Dickens mogao odreći svojih djela da bi postao bolji otac Edwardu? Jesu li ona bila vrijedna obiteljske nesreće? Za Dickensa na to pitanje nema odgovora. Njemu je pisanje bilo poput zraka koji udiše. On je bio u umjetničkom zagrljaju, a umjetnost zahtijeva da njegovi tvorci budu opsjednuti sobom na gotovo neljudski način.