Piše: Marcel Fürstenau/DW
Onome tko u Europskoj uniji ne vidi ništa drugo nego samo birokratsko čudovište, za sudbinu Grčke je vjerojatno svejedno. Onaj tko zajedničku valutu smatra fiskalnim grijehom, taj se moli za definitivni kolaps grčke nacionalne ekonomije. I nada se da će i euro biti povučen u provaliju. Tako to vide cinici, egoisti, nacionalisti. Što bi to moglo značiti za Europsku uniju i njezine pojedine zemlje članice, o tome se nagađa u brojnim scenarijima od početka dužničke krize prije pet godina. Problem je u tome da se radi samo o spekulacijama. Ništa od toga nije sigurno i izvjesno.
Posljedice krize i pokušaji njezinog rješavanja su međutim sasvim realni. Grčka je osiromašila, postala ogorčena i ima osjećaj da joj je povrijeđena čast. Strpljenje vjerovnika, Europske središnje banke (ESB) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) je pri kraju. Taj je dojam nekako sve jači otkako je u Ateni vlast preuzeo socijalistički dominirani lijevo-desni kabinet. Nitko više ne pita za socijaldemokrate i konzervativce i njihovu odgovornost za desetljeća javašluka. Pogled unatrag ne pomaže. Sad su potrebna praktična i poštena rješenja u interesu ljudi.
Poker s prošlošću
Sudbina europskog projekta je tješnje povezana sa sudbinom Grčke nego što to mnogi misle. Da je to drugačije, onda već odavno ne bi bilo kriznih sastanaka u Bruxellesu. Igrači za europskim pokeraškim stolom znaju da bi u najgorem slučaju svi mogli ostati praznih ruku. Grčki državni bankrot imao bi iste posljedice kao i otpis milijardskih kredita. Na strani vjerovnika bi Njemačka morala otpisati najviše novca. Angela Merkel zato čini ispravan potez kad pruža ruku svom kolegi Alexisu Tsiprasu. To naravno vrijedi i u obrnutom smjeru. Ako ne vara dojam nakon prvog zajedničkog sastanka u Berlinu, dobra volja postoji na obje strane.
Ako je istina da nije samo važno što se kaže već i kako se to kaže, onda je barem nastup Angele Merkel i Alexisa Tsiprasa pred novinarima zazvučao prilično harmonično. Merkel i Tsipras su istakli prijateljske odnose među ljudima iz obje zemlje nakon kraja Drugog svjetskog rata. Grčki aktualni zahtjevi za financijskom odštetom za nacističke zločine u uredu kancelarke nemaju doduše puno odjeka. Tsipras je u Berlinu naglasio da se radi ponajprije o etičko-moralnom, a ne o financijskom pitanju. Naivno bi bilo te riječi interpretirati kao odustajanje od odštete, pogotovo za prisilni zajam koji je Hitlerova Njemačka tada iznudila od Grka. Ali možda će se baš uz pomoć takve umjetnosti formuliranja stvari pokrenuti u smjeru sveobuhvatne cjeline: dugoročno rješenje dužničke krize uzevši u obzir i povijesnu odgovornost.
Ubuduće bez manipuliranih karata
Njemačka kancelarka uvijek misli dugoročno. Ona zna da je vladi u Ateni potrebno više vremena i više manevarskog prostora. A Tsipras zna da je Merkel zbog ekonomske i političke moći Njemačke odlučujući adut u partiji pokera oko budućnosti Grčke, ali i Europe. Ako ta spoznaja dovede do toga da je prošlo vrijeme manipuliranih karata, onda bi taj još uvijek veličanstveni projekt s imenom Europska unija imao realističnu šansu.
Povijesne stereotipe se pritom mora prebroditi, to je Tsipras potpuno ispravno zatražio. Pri čemu klišeji mogu biti itekako od pomoći. Na primjer o tome da je u Grčkoj navodno uvijek lijepo vrijeme. On je donio proljeće u Berlin, pohvalio se Tsipras na kraju konferencije za novinare sa svojom domaćicom. I dodao kako bi ta klima i ubuduće trebala vladati u odnosima dviju zemalja. Držimo mu palčeve, i njemu i nama!