Piše: Prof. dr. Mile Lasić/Slobodna Dalmacija
Isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entitea RS i Federacije BiH pokušat će, naravno, iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH, što znači ignoriranje višenacionalnosti zemlje, ma koliko se to ne smije činiti i koliko to bila unaprijed propala, ili mission immpossible! Radi se o tomu da se od višenacionalne zemlje može napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne putem borbe protivu tzv. etničkog principa u BiH.
Uostalom, nerealno je očekivati bilo kakve promjene konstitutivne materije (materie constituensis) bez konzensusa u BiH o tomu, ili bez jake podrške, da ne kažem intervencije tzv. treće strane, što je u diplomaciji legalna i legitimna metoda, ali međuanrodna zajednica za takvo što jednostavno nije voljna ili sposobna. Uostalom, ovo svjedočim i kao profesor i kao član tzv. američke skupine za promjenu Ustava Federacije BiH. Zbog toga za te vrsti strahova unutar hrvatskog političkog tijela u BiH i nema velikih razloga. Ali, da će se nastaviti s tzv. containment policy – politikom međusobnog zgađivanja, možemo biti posve sigurni …
Nažalost,ova konačna presuda ICTY-a poslužit će i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja unutar sve tri bh. nacije, što znači da će se na sve strane zaboravljati i dalje na žrtve a veličati odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot selektivnoj kulturi sjećanja, koja je suštinski svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijeva u prvom redu stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava u naše ime.
Hoću i izrijekom ponoviti ono što stoji u svim mojim knjigama: u proteklom se ratu radilo o užasnom ratu protivu bivše Jugoslavije i protivu BiH, te da je rat bio sve drugo samo ne čisto obrambeni, oslobodilački, domovinski ili otadžbinski, bio je on i to i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti, te rat za očiščene teritorije na svim stranama, koji je podrazumijevao ne jedan nego niz “udruženim zločinčkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o cijelom nizu većih i manjih uzp-ova, pa je prava šteta što se ICTY nije pozabavio svima njima. U istom danu se događaju, primjerice, samo u razmaku od dva sata i bestijalni zločini hrvatske strane u Ahmićima i bošnjačke strane u Trusini, i tako redom i u krug diljem BiH.
Samo u ovoj zemlji skoro da i nema nikoga da se zastidi za zločine počinjene tobož u naše ime, to jest da izrazi empatiju prema svim žrtvama i stid za sve zločine, ponajviše one počinjene od tobožnjih heroja unutar vlastite nacije, pa zbog toga i oplakujemo samo svoje žrtve i slavimo samo svoje “heroje”, koji su u pravilu u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom je pogledu situacija u BiH, ali i u Regiji, katastrofalna, odnosno pogubna za ozdravljenje bolesnih društava, koja će takvima ostati još dugo.
Mi smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća i putujemo u još dublju prošlost u doba millet sustava. Ootuda u ovoj situaciji one već spomenute i nužno potrebne ustavne promjene uistinu nisu moguće, ma koliko bile pretpostavka za civilizirani život i za reforme koje bi nas evenetualno odvele u Europsku uniju. Uostalom, za nas u EU i nema mjesta dok nas predvode licemjeri, dok ne učinimo prvi civilizacijski korak: početi se stidjeti za zločine počinjene tobož u naše ime, kao i za sve zločine, pa tek potom oplakivati i sve svoje mrtve.
Ovo govorim kao slobodan čovjek, vjeran samo struci i savjesti, uostalom i autor dviju knjiga o kulturi sjećanja i prokletstvu kulture selektivnog sjećanja. Ne, nema nam spasa, propasti (ne)ćemo, da se poigram s čuvenim iskazom Nikole Pašića …