Piše: Stjepan Brzica
Ono što se pred našim očima već dugo vremena događa u Bosni i Hercegovini ukazuje na neke sličnosti sa krizom u dvetnaestom stoljeću koja je eskalirala okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, o čemu je odluka donesena na Berlinskom kongresu na prijedlog Engleske jer je zapadnim silama bio cilj da spriječe Rusiji izlazak na Mediteran kroz Bospor i Dardanele.
Godina u kojoj je održavan Berlinski kongres bila je obilježena kulminacijom ustanka U Bosni i Hercegovini uz miješanje sa strane, te rusko turskim ratom u kojoj je bila slaba Turska prisiljena na popisivanje nepovoljnog mirovnog sporazuma u San Stefanu.
Berlinski kongres je poništio San Stefanski ugovor, a Austrougarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu i u njoj zavede red. Ti događaji su pogodili ruske interese, a Srbiji su propali planovi za osvajanje Bosne i Hercegovine, koja, uzgred rečeno, Srbiji nikada nije pripadala, dok pravolavno stanovnika u Bosni i Hercegovini, osim malog broja, nisu bili etnički Srbi, ali su srpski političari nastavili politiku naslijeđenu od Turske koja je narode svrstavala ne po narodnosti nego po vjeri.
Tako su i Vlahe proglasiliSrbima iako su Vlasi stariji balkanski narod od Slavena. Bavili su se stočarstvom i živjeli u planinama Turci su im naplaćivali najmaji porez, ali su za to bili čuvari klanaca (derbendžije) i pljačkaši koji su upadali na tuđe teritorije: hrvatske slovenačke, mađarske. Ti upadi su poznati pod imenom akin, a Vlasi koji su upadali zvali su se akindžije.
Prilično su slični ondašnji događaji sa nedavnim i sadašnjim.
Na jednoj strani imali smo „bolesnika na Bosporu,“na drugoj tadašnje velike sile koje su činile sve da spriječe Rusiju u pokušaju izlaska na Mediteran kroz tjesnace.
Kad je Rusija nakon rata 1878. u San Stefanu Turskoj diktirala štetni mir Velike sile su poništile taj „mirovni sporazum.“ Formalno su stale na stranu Turske, ali su u stvari na stranu vlasitih interesa i protiv ruskih strateških i ekonomskih pretenzija.Tursko carstvo je bilo u dugotrajnom kolapsu, praktično nakon velikih vojnih poraza u Bečkom ratu počev od i683. i serije poraza nakon njega. Velike europske sile su činile sve kako bi Tursku spasile od propasti pa su joj predložile velike strukturalne reforme zbog izlaska iz tradicionale učmalosti. Ali su se dmah tim reformama suprotstavile retrogradne skupine navikle na privilegirani položaj i lagodan život, ne hajući za sudbinu carstva.
Begovi su ustali protiv bilo kavih promjena, kao naprimjer uvođenju regularne vojske, poreza, a posebno su odbacivali tanzimate, nazvane spasonosnim uredbama jer je bilo predviđeno izjednačavanje u pravima sviju bez obzira na vjeru ili ekonomski status. Svi veziri i paše koji su bili poslati u Bosnu nisu uspjeli uvesti reforme niti smiriti buntovnike iako je nad jednim brojem bila izvršena smrtna kazna. To nije pošlo za rukom ni rigoroznom Omeru paši Lastasu.
Na čelo pobunjenika stao je Husein kapetan Gradašćević kojega neki u Bosni sada slave iako bi morali znati da se on nije borio ni za kavo dobro Bosne i Hercegovine nego samo za begovske privilegije.
Gotovo na isti način danas se slične povampirene sile suporotstavljaju čak i i implementaciji konstitvnosti i jednakopravnosti svih naroda. Trebaju li oživjeti tanzimat?Apsolutno su protiv reformi koje traži Europska unija jer bi one razotkrile prljave rabote nekih koji imaju presudan utjecaj na vlast.
Misle ići do kraja pa makar propala i država.
Karakterističan primjer za opstrukcije su neispunjavanje presude međunarodnog suda u Strasburu u slučaju Sejdić i Finci. Srbima koji caruju u svom entitetu ne mogu ništa iako će njihovu vlast razoriti katastrofalno stanje kao poslijedica besprimjernih pljački. To se može desiti i sarajevskom entitetu koji je došao do zida i više ne može pokrivati pljačke i rasipništvo zajmovima.
Ono što rade iz Sarajeva prema drugom entitetu ide na ruku Dodiku koji stalno iritira Sarajevo prijetnjom o otcijepljenju. A neki u Sarajevu stvarno vjeruju da je Bosna i Hercegovina samo njihova država, iako će morati pitati druga dva naroda što om tome misle.
Dodik se oslanja samo na Rusiju jer nema više ni na koga, a Putin šalje novčanu pomoć, ali se ne zna do kada će. Jer kad popuste međunarodne tenzije ode Dodik, može biti pušten niz vodu.
Sarajevska politika koja je daleko od mudre, ti krugovi zaslijepljeni historijskim falsifikatima, vjeruju da će moći staviti „cjelovitu“ Bosnu i Hercegovinu pod svoju kontrolu. Neki uporno govore o srpskim i hrvatskim nasiljima i zločinima dok istovremeno svojie zločine ne vide, čak ih zataškavaju, kao naprimjer ono zvjerstvo u Uzlolu, u Trusini, Grabovici, Križančevog selu, Travniku, Bugojnu, Jablanici, i drugim mjestima u dolini Neretve i tako dalje. Takav odnos ni malo ne doprinosi zajedničkom životu koji nema razumne alternativu.
Kao što se neki Srbi oslanjaju na pravoslavnu Rusiju tako se određeni krugovi oslanjaju na Tursku i sanjaju o turskoj Bosni i Hercegovini, što se nikada neće desiti, kao ni Velika Srbija.
Ovdje se pitaju i dva druga naroda i međunarodna zajednica, a ne samo određeni krugovi, ogrezli u zločinima koje prikrivaju zajedno sa zločincima koji su ih izvršili.