Piše: akademik, prod.dr. Slavo Kukić
Stotinu sam detalja zapazio koji u prilog tome i svjedoče. U Fažani, primjerice, čaršijici nadomak Pule, popih kavu na njezinu središnjem trgu – Trgu predsjednika. Iznad imena trga i slika, da se zna kome u čast je posvećen. Gledam – kraljica Elizabeta II i Josip Broz, onaj isti kojeg protjeraše iz hrvatske prijestolnice – a u Fažani, u Istri, zaštitni znak.
Pita li se luburićevaca, sve su to smrtni neprijatelji Hrvata – Evropa, na njihovu žalost, misli potpuno suprotno.
A kako stvari stoje ovdje, u BiH? Prvi čovjek državnoga predsjedništva svakodnevno emitira optimistične poruke. I prethodnih je dana, uostalom, po tko zna koji put u zadnjih godinu-dvije, nanovo podgrijao nade obična svijeta. Do kraja godine nam se, ohrabri nas, smiješi aktiviranje MAP-a, akcijskoga plana za članstvo u NATO, a već početkom iduće kandidatski status za članstvo u EU.
Bog mu pomogao, rekli bi mnogi. Nažalost, osmjeh s usana morali smo izgubiti samo koji dan poslije – a skinuše nam ga ljudi sa samog vrha evropske političke piramide. Prvo je, tijekom posjete našoj zemlji, priču prizemljio čelnik evropskih pučana, čije članice su i stranke trojice članova državnoga predsjedništva. Koji nakon sastanka s njima, umjesto pohvala postignutim, pred kamerama izrazi i zabrinutost i zgroženost onim što ovdje zateče. U BiH se, veli, danas kupiti mogu čak i fakultetske diplome.
Izostao je, potom, bilo kakav iskorak prema vladavini prava, nezavisnom pravosuđu i borbi protiv korupcije iako je od istih ljudi on prije četiri godine zajamčen. Političari su, na koncu, pokidali i ono malo veza, koje su ranije s građanima imali. I umjesto da se ponašaju kao državnici koji misle na budućnost dolazećih naraštaja, njima su važni samo slijedeći izbori i rezultat kojeg će ostvariti.
Nekako u isto vrijeme lekciju nam održa i izvjestitelj Evropskoga parlamenta za BiH. Nema, poruči Christian Dan Preda, ni jednog razloga zbog kojega bi, radi li se o napredovanju naše zemlje prema društvu evropskih naroda, trebali biti optimistični. Jer, izostaje bilo kakav napredak u borbi protiv korupcije, a krajnje problematični su i pravosudni sistem i javna uprava, vladavina prava uopće. Zahvaljujući tome, nastavlja on, sa skoro polovicom ukupne populacije u inozemstvu BiH je u samom svjetskom vrhu po iseljavanju stanovništva.
No, one koji zemljom vladaju sve to ne brine. Jer, da jeste bilo bi im važno da vlast konačno profunkcionira. A ona je, sasvim suprotno, na staklenim nogama i na razini države i na razini Federacije – uz dodatak, dakako, ništa bolje nije ni u RS-u, u kojem je sve izraženija napetost između autoritarne vlasti i opozicije. Na koncu, umjesto da se posvete pitanju zajedničke vizije zemlje, političarima je važno kako će proći na slijedećim parlamentarnim izborima jer su predizbornu kampanju započeli ranije nego ikada do sada, čitavih godinu i pol prije njihova održavanja – a s tom pameću Evropa će vječno ostati samo sanak pusti.
Evropski dužnosnici, iskreno govoreći, nisu rekli ništa što se i ovdje nije znalo. No, kada o našem vlastitom posrtanju govore domaći, žigoše ih se na sve moguće načine – kao smutljivce, nerijetko i unutarnje neprijatelje, nacionalne prije svega. Sada to isto, i to u krajnje zaoštrenoj formi, ponoviše i dvojica iz samog evropskoga vrha – i po onome što uspjeh upratiti, nitko ih ne demantira.
A i zašto bi? Ako ćemo pošteno, rekli su istinu, usto ne i svu. Jer, iskreno govoreći, spisak bosanskoheregovačkih muka od izrečenog je i značajno duži.
Pogledajmo, uostalom, svakodnevne istupe prvog čovjeka RS-a.
Njemu, recimo, i događanja u Kataloniji dobro dođu za priču o vlastitoj nam budućnosti – a siguran sam da slična iskustva, i iz istih rzloga dakako, priželjkuje i na drugim neuralgičnim evropskim točkama, Baskiji, Škotskoj, Flandriji, Padajiji, Južnom Tirolu, Korzici, da ne nabrajam. Da ne bi ponavljali katalonsko iskustvo, smatra Dodik, bolje da se mirno dogovorimo o razlazu.
Jer, BiH nije opcija budućnosti RS-a nego propala država – a da je tako sve češće se, k’o biva, može čuti i od uglednih međunarodnih analitičara, izvještača i historičara.
Pogledajmo, potom, kako ga u čitavoj toj priči svesrdno, kad god zatreba, žrtvujući čak i vlastiti narod u čije ime tobože istupa, podupire prvi čovjek HDZ-a.
Lideri nekih stranki s hrvatskim predznakom u prilog tome navode i aferu u vezi s navodnim prisluškivanjem vrha Hrvatske. Ne radi se, kažu, o prisluškivanju nego, naprotiv, o podmetanju lažnih informacija službenomu Zagrebu kojima se, uz pomoć Dodikove obavještajne mašinerije, u nepotrebne i štetne konfrontacije s našom zemljom želi uvući i zapadne susjede – a sve to s ciljem kako bi se izazvala nova napetost između Hrvata i Bošnjaka ovdje, na prostoru Federacije i dodatno pojačala ionako prepoznatljiva politička kriza cijele zemlje.
Ipak, iako bi se takav dojam i iz navedenog mogao steći, nije baš sve crno – i nije da nema signala koji ohrabruju. Političku scenu BiH su, podsjetimo se, od početka devedesetih bitno obilježavala tri homogenizirana nacionalna politička bloka. A danas? Takav sud je u najmanju ruku upitan. Istina je, nacionalni politički frontovi su i dalje dominantni.
Ali, istina je da oni danas definitivno nisu i homogeni. U Republici Srpskoj to je i više nego evidentno. Jer, odnosi na relaciji vlast-opozicija, a i jedna i druga imaju srpski predznak – s izuzetkom Domovine, čija je snaga gotovo pa irelevantna – su u najmanju ruku odnosi zaoštrenog konflikta. I, puno su bliže novoj eskalaciji nego koaliranju zbog nacionalnih interesa.
S druge strane, kratkog je daha bila i najnovija priča o bošnjačkom jedinstvu – ona koju se ispjevavalo prvih dana braka iz interesa između lidera SDA i SBB. Još konkretnije, njihov odnos danas puno više nego na ljubav asocira na deveti krug pakla. Puca se i s jedne i s druge strane, iz svega i svačega, propituju obiteljska i ina stabla, optužuje za kriminal i nacionalnu izdaju, sam Bog zna što sve ne. Poput sapunice se, gotovo preko noći, rasplini ljubav koju se opjevavalo – i koja je slavljena kao bošnjačka formula spasa. Dojam je kako je vodeći bošnjački dvojac danas spremniji koalirati i s crnim vragom nego jedan s drugim.
Relativno najmanje problematičnim sve ovo vrijeme djeluje hrvatsko nacionalno jedinstvo. Hrpa političkih stranaka i organizacija, što stvarnih što virtualnih, i sve pod istim nacionalnim kišobranom – HNS-om. I uz neupitni autoritet HDZ-a i njegova prvog čovjeka.
No, svemu dođe kraj – a kako stvari stoje, smiješi se i Čovićevoj formuli nacionalne političke dominacije i kontrole. Sve će, zapravo, biti jasno za nekoliko dana, nakon što završi sjednica Glavnog odbora HDZ 1990. Prvi čovjek devedesetke je već obznanio kako radom HNS-a nisu zadovoljni – i kako će Glavni odbor odlučiti ostaju li u njemu ili definitivno odlaze. Dogodi li se ovo drugo, pa u kojoj god formi, umjesto unisonoj kompaktnosti, koja je obilježila prošlost, imat ćemo priliku svjedočiti grupiranju oko dvaju hrvatskih nacionalnih političkih blokova – a s njima i novoj činjenici, da je odzvonilo i bajkovitoj hrvatskoj nacionalnoj slozi.
Na koncu, sve više je detalja u prilog tezi kako iz dana u dan jača i građanska svijest. Prostor koji je, ne tako davno, gotovo pa u potpunosti pokrivao SDP danas popunjava sve veći broj političkih partija. Tu su Demokratska fronta i Građanski savez, i jedni i drugi, istina, čeda SDP-a. No, njima se, uz nekoliko manjih građanskih partija koje postoje od ranije, danas priključuju i nove – ili kao političke partije ili u formi nezavisnih listi. Za sada, to su Nezavisni blok i Nezavisna bosanskohercegovačka lista – već sutra isključiti ne treba i još poneku.
No, važnije od toga je da dvije aktualne dolaze iz nacionalnog političkog spektra – bošnjačkoga, esdeaova – i da s tradicionalnim građanskim partijama predstavljaju snagu koju se, bude li pameti, već na slijedećim izborima, barem što se Federacije tiče, neće moći ignorirati. Dapače, one, a i njima slične, bi mogle biti prevaga u promjeni političke paradigme ovog dijela zemlje. Zamislite, međutim, da ta vrsta svijesti ovlada i većinskim hrvatskim dijelovima Federacije, zapadnom Hercegovinom posebice, ili Republikom Srpskom – a to nije nemoguća misija – drugačija, evropska budućnost je nešto što se podrazumijeva.
Na ruku ovom potonjem, prevagi građanske svijesti bi mogla ići i nova orijentacija američke administracije. Nedavno Senat SAD potvrdi nominaciju za pomoćnika državnog tajnika za Evropu i Euroaziju, dakle i za zapadni Balkan, čovjeka koji je poznat kao oštar kritičar ruske politike – i koji zagovara agresivniji nastup u odnosu na nju. Njegovo dovođenje znači da je američki državni tajnik mislio ozbiljno kada je nedavno u Senatu poručio da će se osobita pažnja posvetiti evropskim zemljama koje su, po američkoj procjeni dakako, najranjivije na rusko miješanje – a među njima su, nema dvojbi, i Srbija i BiH.
Ima li se, pak, to u vidu, izvjesno je da će američka administracija tipovati na one političke snage i grupacije u BiH koje preferiraju njezino zapadno svrstavanje. Da su, drugim riječima, gotovo pa nikakve šanse etnonacionalista – jer, četvrtstoljetno iskustvo s njima je garancija da se na njih ne može osloniti.
Posebno su, međutim, male šanse nekih među njima, nekadašnjeg američkog jokera Dodika prije svega – jer, on se danas otvoreno svrstao na drugu stranu, uz Putina i njegove ambicije da na ovaj dio svijeta ponovo stavi šapu. Ali, specijalno veće nisu ni šanse svih drugih koji novog srpskog vožda ovdje podupiru. Siguran sam da je to jasno i lideru HDZ-a, i da mu svijest o tome, budući se njegovo upiranje u Dodikova kola sve teže dade prikrivati, izaziva sve nesnosniju nesanicu.
I da zaključim, usprkos svim negativnim trendovima – i sve otvorenijim upozorenjima svijeta – sve lađe nam još uvijek nisu potonule. Naprotiv. Što se, recimo, mene tiče, lagani me optimizam nanovo osvaja.