Život je tamo kudikamo lakši, neopterećen egzistencijalnim prtljagom, socijalnom nesigurnošću, nepravdom… Zemlja je to u kojoj omekšivači jače mirišu, čokolada ima više čokolade, a u hrenovkama ima i mesa, i to za manje novce nego kod nas. To je već i općepoznato, pa su pojedinci od istoga napravili i unosan biznis, i ‘pregone’ nutellu u prtljažnicima prometala što ne smiju u njemačke gradove, ali će biti viđenija u našima.
No, nastavimo. Zemlja je to u kojoj djevojčice poput Ane Rite Puljić imaju pravo na lijek, jer iza njih stoji država, a građani nemaju pojma što su humanitarne akcije. U toj zemlji majke i djeca nisu zaboravljeni, pa mogu osnovne troškove života pokriti vlastitim primanjima. Svako dijete ima doplatak oko 185 eura, a majkama se uz njihova primanja računa i radni staž.
Kod nas dječiji doplatak 25 maraka, nakon dvadeset godina čekanja. Valjda je to 25 maraka za smoki. Svaki radni dan u mjesecu po marku za smoki. Ne znam što bi to drugo moglo biti. Baš sam bila u iskušenju da upitam nekog Nijemca što misli o 10 eura doplatka, no suzdržah se. Sramota me moje zemlje. Neka misle da nije takva.
Dakle, Njemačka nije nimalo slična BiH. Osim naravno po stanovnicima. Gdje god nešto upitaš, netko ti iz prikrajka odgovara na hrvatskom. Crkve pune katolika – Hrvata. Svjesni su i oni u BiH sunce jače grije i manje kiše pada, ali i da prednosti drugih nema, pa ih i ne treba očekivati natrag.
Znaju oni šta je kod kuće. Ne zaboravlja se nikada ono što te je istjeralo s toplog ognjišta tvojih pradjedova.
Majke i djeca od rata pa na ovamo – zaboravljeni. Radnici ugnjetavani, potplaćeni, godinama na crno, bez zdravstvenih knjižica, a štedne nikada nisu ni vidjeli. Nečiji tamo sinovi dobivaju poslove, a nečiji pakiraju kofere u zemlje tamnijeg sunca. Gorka zbilja, gorak okus u ustima.
I da ne duljim. Jednom kreneš kući. Moraš. Već na granici, dok ti naš uspavani granični službenik iz kontejnerčića vraća putovnicu, vraća ti se i onaj poznati grč u želudac. Nestaje nade, nestaje dobrih cesta, nestaje sigurnosti. Streseš se i fizički i psihički i shvatiš gdje si – opet. U zemlji sunca, tradicije, ljubavi, obitelji i prijatelja, gdje srce najjače kuca, a sunce najjače grije, ali ipak zemlji straha i mraka. Odavno su u njoj ugasili svjetlo – za većinu nas.
(K.S.P/Republikainfo.com)