Piše: Prof. dr. sc. Mile Lasić
… U svim se teško ratom pogođenim i nastradalim gradovima živi danas prokletstvo kulture selektivnog sjećanja. A rijetko kada činjenice o „podijeljenim osjećajima i podijeljenom gradu” dolaze tako nenašminkane do izražaja kao kad se obilježavaju važni datumi iz zajedničke povijesti naših naroda i ovih gradova, nesposobnih za zajedničku ili sintetičku institucionalnu memoriju.
***
No, vratimo se u Mostar 14. veljače anno Domini 2015. U zapadnom dijelu grada, multietničkijem od istočnog i “poslije svega“, zahvaljujući činjenici da se Mostar razvijao između ratova na zapadnoj strani, pa se veliki broj ljudi vratio – poslije ratnih izgona – u svoje stanove – 12. veljače u Kosači prikazao se dokumentarni film „In odium fidei – Iz mržnje prema vjeri“, čija je središnja tema ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca potkraj Drugog svjetskog rata. U ovomu pledoaeju i nije riječ o filmu kao filmu, nego govorimo o međusobnim ignorancijama paralelnih komemoracija, koje se i ne dodiruju ma koliko se održavale istih dana i bavile se povezanim događajima od prije 70 godina.
Jedni su, dakle, obilježavali „oslobođenje“ i odavali počast stradalima u “operacijama za oslobođenje Mostara“, a drugi su se bavili stradanjima hercegovačkih fratara. Dodirnih točaka nije ni bilo, izuzev par onih ružnih: a) putem neprijatnosti kojima su učesnici mimohoda na Partizanskom groblju bili izloženi od besprizornih mladića, s podignutom desnicom u zrak, i uvredljivih grafita na samom groblju. Na lokalnim portalima se pisalo ostrašćeno, pa su i na onima koji o sebi misle kao antifašistima prenijeti komentari tipa: „Ma zabole me … za hercegovačke franjevce“. Time je i tzv. antinacionalistički nacionalizam pokazao svoje pravo lice dopisujući se s onom podignutom rukom u đapićevskom stilu mjere za kukuruz!
Imam brojnih osobnih i kulturoloških razloga za poštovanje i „osloboditelja“ i „poraženih“, i među jednima i drugima su bili moji izravni preci. I biološki i ontološki, takoreći, plediram za poštovanje sviju mrtvih, ma na kojoj strani pali. Problem je u tomu, pak, što je iznimno mali broj ljudi koji bi se smjeli “outirati“ zagovornicima ovog sintetičkog pristupa kulturi sjećanja, jer uključuje poštovanje sviju žrtava a ne izjednačava partizane i ustaše, pripadnike pokreta koji je bio dijelom „antihitlerovske koalicije“ i pripadnike “sila Osovine“, što se izjednačiti i ne smije, ako se iole drži do sebe.
Ali, uz svo poštovanje za doprinose NOVJ-a „oslobođenju od fašizma“ ne smiju se prešućivati zločini u Hercegovini nad hercegovačkim svećenicima i pučanstvom, posebice tako neoborive gole činjenice da je krajem 1945. godine na pravdi Boga pobijeno i 66 hercegovačkih franjevaca, dok je 12 od njih čak spaljeno u Širokom Brijegu, a sedmorica njih iz Samostana Sv. Petra i Pavla u Mostaru bestijalno ubijena i „gurnuta u Neretvu“. Među njima je bio i prvi doktor znanosti franjevac u Hercegovini, dr. Leon Petrović, medijavelista svjetskog glasa.
Još se bestijalnije postupilo s ubijenima ispred Franjevačkog samostana na Širokom Brijegu i Franjevačke gimnazije, profesorima te možda i najbolje gimnazije u Kraljevini Jugoslavije. U vrijeme kad sam i sam pohađao “fratarsku gimnaziju“ (1973-1977), ona se zvala meni dragim imenom “Ivan Goran Kovačić“, ali nije bila ni sjena one koja je u školskoj godini 1938/1939. imala među profesorima devetoricu doktora znanosti. Bila je tek dobra gimnazija, koja je nijemo svjedočila o „kulturocidu“ na Širokom Brijegu i u Hercegovini u veljači 1945. godine.
K tomu među pobijenim svećenicima je bilo samo par proustaški nastrojenih profesora (četvorica, svjedoče upućeni), dok su većina bili protivnici ustaških vlasti. Među svećenicima-profesorima u širokobriješkoj gimnaziji bilo je u to vrijeme i „anglofila“ i projugoslavenskih nastrojenih poput dr. fra Dominika Mandića. On je tijekom cijelog Drugog svjetskog rata slao izvješća Kraljevskoj vladi u London iz Rima, uključivo o teškim zločinima ustaškog režima u Hercegovini, koje je dobijao od svoje subraće i istomišljenika iz Hercegovine. I on je tek poslije „kulturocida“ na Širokom Brijegu i u Mostaru stiliziran u neprijatelja „Titove Jugoslavije“ …
Ni o fra Leonu Petroviću ni o drugim bestijalno ubijenim franjevcima u Hercegovini nije bilo govora, posve očekivano, u Deklaraciji mostarske organizacije SDP BiH povodom 14. veljače 2015. godine, u kojoj se s pravom zatražila obnova partizanskih spomenika u Mostaru i preimenovanje imena čuvene gimnazije u Gimnaziju Aleksa Šantić, kao i promjenu imena svih ulica u Mostaru koje nose ”imena domaćih izdajnika i narodnih neprijatelja”. I, doista, je odraz stupidne ratne logike što u Mostaru još uvijek ulice imaju i Pavelićev “doglavnik“ Mile Budak i “vitez“ Jure Francetić, ili Vokić i Lorković.
Dakako, ispravno se sjetiti svih palih boraca za slobodni Mostar, ali je rezultat „zarobljenosti uma“ i vladajuće dogmatske svijesti unutar ove političke stranke i unutar ovoga političkog i ideološkog miljea, što nema ni trunke empatije za one koji su “pobjednici” bestijalno pobili, bez suđenja, valjda je bilo dovoljno što su bili fratri ili samo katolici, ili Hrvati iz zapadne Hercegovine? Jer, tek kad bi se barem pokušalo kompleksnije misliti ove događaje od prije 70 godina, imalo bi itekako smisla i poručiti: “Neka je svim građankama i građanima Grada Mostara sretan 14. veljače, Dan oslobođenja Mostara od fašizma”.
Bez dokaza o vlastitoj dedogmatizaciji, i dezideologizaciji pristupa pobijenima, ma tko bili, vrlo je autistično i cinično poručiti: “Neka nam je sretno 70 godina slobode u koju je svoje živote ugradilo i 700 Mostaraca“. Da, i mnogi drugi, nespomenuti. Nepodnošljiva je, zapravo, podvojenost u sjećanjima i demonstrirana hladnoća glede surovih istina o „operacijama“ , koja svjedoči da nismo ni blizu pomirenja niti ćemo biti osposobljeni za njega dok se ne potrudimo oko tzv. sintetičkih istina. I tako će i ostati, sve dok se ne budemo naučili odavati pomen svim žrtvama, dok ne naučimo pošteno govoriti i o ustaškim i o zločinima tzv. komunističkih vlasti.
Da, u Mostaru se organizirano radi na međusobnom bojkotu koji za posljedicu ima status quo glede imena ulica koja su razlog za stid i potrebe za obnovom Partizanskog groblja u Mostaru, te replike Mostara kojeg više nema, pokojnog neimara Bogdana Bogdanovića. Međusobno inaćenje i bojkot vode i zaustavljanju bilo kakvog razvoja u Mostaru i daljnjoj provincijalizaciji grada.
Neka nama našeg prokletstva, naše “kulture selektivnog sjećanja”, pa taman izravno vodila i u pakao, poručili su nam implicite akteri i ovogodišnjeg happeninga podvojenih sjećanja i nikakve svijesti o potrebi kritičke kulture nadilaženja prošlosti. Zbog toga svega se i bojim da smo nedavno “uzalud krečili“ na prvoj “mostarskoj agori“ , te da ćemo još zadugo imati i u Mostaru i u BiH podvojena sjećanja i podvojene komemoracije. Možda, čak, i uživati u prokletstvu kulture „selektivnog sjećanja“!?