Piše: Mubera Salihović/N1
Odrastao je u porodici sa petero braće i dvije sestre. Živio je u siromašnoj porodici, pa kada je postao punoljetan počeo je raditi u Rudniku mrkog uglja Breza pa sve do penzije.
Oženio se sa suprugom Mevlom iz Trtorića, te pošto nije imala braće on se preseli u Trtoriće. Nisu baš imali sreće, Mevla je rodila 6 djece i svi su kao mali umirali. Rodio se sin Mustafa 1940. godine, te se ista nesereća dogodi u 21. godini, Mustafe koji umire od leukemije, iza njega ostadoše žena i kćerka Mubera. Nastadoše problemi Mustafina žena poslije tri mjeseca ode kod svojih roditelja i odvede Muberu. Alija pade u tešku tugu, jedino što mu je ostalo to bijaše unuka. Poslije tri godine Alijina snaha Tajiba se udade i on Muberu dovede da živi s njim.
Čovjek sa sela
Majčinska ljubav bijaše jaka i ona odlučuje da dijete ide kod nje. Agonija traje, ona dolazi u selo da vidi kćerku, ali joj dedo ne dozvoljava zato što se tako rano poslije smrti muža udala. Mubera majku ne vidi tri i više godina. Polazi u školu u selo Slivno i dedo Alija je prati i čuva svakog dana jer je majka Taiba prijetila da je staratelj djeteta i da treba da bude s njom.
Mubera zaboravlja lice majke samo jedan dan ulazi nepoznata žena i daje učitelju rješenje da dijete pripada majci a dede ne bijaše tog dana zbog poslova u polju.
Sjećam se, ali ničeg nisam bila svjesna, samo sam vidjela nepoznatu ženu s nepoznatim čovjekom koji bijaše njen djever, te mi priđe i uze me za ruku da idem s njom. Opirala sam se, ali nije vrijedilo. Krenuli smo sa Slivna prema Dabravinama, a u međuvremenu je jedan dječak odletio na Trtoriče i rekao dedi da me majka vodi sebi. Dok smo došli sa Slivna u Dabravine i dedo je stigao. Odjednom smo se svi našli na istom mjestu, dedo me vukao sebi, majka sebi, naiđe neki kamion i pokupi mene, majku, njenog djevera i odveze nas.
Dedo ostade tužan i u suzama galameći. Kad sam došla kod majke već je imala dvoje djece, sve mi je bilo nepoznato i puno sam bila tužna i patila za dedom, kao malo dijete preživljavala sam velike traume koje su neobjašnjive. Ostadoh kod majke četiri godine a kad sam krenula u peti razred ona me sama odvede kod dede jer mi je lakše ići u O.Š. u Dabravine sa Trtorića. Oni se sprijateljiše i to me učini veoma srećnom. Išla sam majci često, ali sam ostala da živim s dedom.
On bijaše „seljački“ čovjek, njiva, šljivnjak, krave, te i ja tako prihvatim. Bila sam mala i nisam znala kolika je on veličina a pogotovo da nešto tražim od države. Živjeli smo skromno od njegove male penzije, on me školovao i ako je u to vrijeme malo ženske djece išlo u školu. Nana Mevla nikada nije htjela otići sa Trtorića iako su dedi nudili kuću u Brezi, Beogradu i ne znam gdje više, ponekad sam je osuđivala zbog toga a sada zalud sva blaga ovog svijeta ako nemaš duše, skromnosti, dobrote, odnosno skromnosti u duši.
Skroman, požrtvovan, čestit
Ja danas fino živim i pored toga što moj dedo nije ništa uzeo od tih kuća. Sada kada su prošle godine i godine kada je Alija Sirotanović zaboravljen od države i ovdašnje vlasti vidim da je bio skroman čovjek bez velikih ambicija, materijalna sredstva mu ništa nisu značila, ni vile ni kuće ni vikendice samo je htjeo da ima svoj mir u Trtorićima.
Volio je kafanu i držiti se s ljudima, volio da popije, ali sve s tim tadašnjim društvom. Ja ga doživljavam kao velikana svih vremena baš me briga što ga sada niko ne priznaje, on je čovjek od velike vrijednosti, prije svega poštenja, same njegove skromnosti. Nisu mu bila važna materijalna dobra, svoje ime je iskorištavao samo u situaciji da nekome pomogne. Nikada se više neće roditi čovjek kao on.
Skroman, požrtvovan, čestit, radin, šta više da napišem, plemenit, duševan. Ne znam imali potrebe da pišem kakav je bio prema meni, nasljedniku, volio me i učinio što je smatralo neophodnim za moje dobro. Napravio je od mene čovjeka poštenog kao što i sam danas da vrednujem ljude po njihovom poštenju, dostojanstvu. Bio je veliki a tako “mali” čovjek po svojoj skromnošću, po svojoj ljudskosti sve je davao za državu, društvo a oni ga ni tada nisu baš priznavali. Otom potom, to je čovjek koji se ne zaboravlja, bar od strane poštenih ljudi, a ima i onih koji kažu Alija je izmišljenja ličnost. Nije izmišljen, borio se i radio u rudniku i život mu je bio rudnik.
Obožavam ga kao radnika, čovjeka koji je radni vijek uložio u rad i samo rad imali. Samo mu je bio rad i rad, pitam se imali danas takvih ljudi da rade bez interesa, bez zvanja njemu nije bilo bitno ime samo rad i rad. Bio je poznat po svom radu u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, a gdje je sad ko ga spominje?
Negovo ime i simbolično prezime je urezano u kolektivno sječanje svih građana SFRJ, obični čovjek koji je zauvijek obilježio jednu epohu vremena u takmičarskom duhu. Uz njegov lik i djelo vezana je njegova Breza, BiH i Jugoslavija, na što je bio ponosan uz njegov svaki intervju i razgovor. Alija je rođen u Orahovu, gdje je odrastao, ostatak života je proveo u mjestu Trtorići na domak Breze.
Njegov otac Arif i majka Kada imali su 8 djece, 6 braće i 2 sestre, svi su radili u rudnicima. Njegov brat Ahmed je u rudarskoj nesreći 1970. godine poginuo zajedno sa svojih 50 rudara.
Kako je postao svjetski rekorder
Poslije drugog svjetskog rata i u izgradnji Jugoslavije postavlja se novi način rada, zasnovan na takmičarskom duhu. Jedan od pokretača takmičarskog duha je bio Alija, koji je dao svoju viziju kako i na koji način se postižu veći rezultati rada.
Novi način rada 1948. godine bila je uspješna za Brezu. U izvršenju plana, u rudniku je za 45 dana prije isteka roka izvršen plan.
Uspjeh je postignut stalnim takmičenjima između jama, revira, smjena, brigada i naizad rudara. Svakog mjeseca dodjeljivala se prelazna zastavica, a svakog dana u svakoj jami čitala su se imena najboljih radnika prethodnog dana.
Na svečanom mitingu uoči Nove godine 1949. godine, kolektiv Breze obavezao se da će u narednoj, još bolje ispunjavati svoje planske zadatke. I ovom priliko upućen je poziv kolektivima na takmičenje i telegram maršalu Titu. Iste godine u svim rudnicima su se odvijala takmičenja, na kojim je Alija pobjeđivao.
Breza je preuzela organizaciju pripreme za takmičenje na svjetskom nivou, gdje se daje rok od 100 dana priprema za takmičenje.
Dana 24. 07. 1949. godine rađa se novo poglavlje Breze ispisano slavom i udarništvom rudara rudnika Breza. Tog slavnog dana Alija i njegovi komorati obaraju svjetski rekord u iskopavanju uglja za 50 tona više, odnosno 152 done uglja za 8 sati. Alija je u isto vrijeme radio sa dvije pneumatske bušilice, koja je to želja bila za uspjehom.
Pobjeda je proslavljena kako je i dolikovalo, pred jamom Alijinu brigadu su dočekali sa cvijećem i ovacijama ne samo rudari, već i svi mještani sela i opštine Breza.
Skromnost njegova se ogledala u tome da je bio zadovoljan sa svim što ima i nikada nije žudio za nekim bogastvom. Nuđena mu je i vila na Dedinju u Beogradu, kuća u Brezi i mnogo toga, ali Alija bi se uz svoj prepoznatljivi osmjeh nasmijao i zahvalio govorći „Dajte onom ko nema, imam sve, meni ne treba“. Ovako je opisan: “On nije džin, ali je ipak vrlo snažan, plečat čovjek širokih grudi, isturene donje vilice, čovjek sa ogromnim, tvrdim šakama. Iz njegovih nasmijanih očiju zrači jednostavnost, dobrota i iskrenost… Njegove rečenice nisu gramatički pravilne, ali njegove riječi pogađaju kao maljem“.
Svjetski rekorder i heroj rada
Kada je Alija postao svjetski rekorder, proglašen herojem rada, dobio najveća priznanja u SFRJ, dodijeljena su mu mnoga priznanja u Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini, kao i njegovoj Brezi. 1949. godine takmičio se sa Stahanovim iz tadašnje Rusije kojeg je pobijedio.
Stizale su nagrade i pokloni širom Jugoslavije, mnoge koje nisu došle do Alije, već bi završavale negdje drugdje ali ih on nikada nije primio, a zbog svoje skromnosti nije ni ga to ni intervenisao. Alija je bio idol omladine, vojske i svih trudbenika, jednostavno legenda.
Gdje su danas uspomena i djela Alije Sirotanovića – da li smo zaboravili – i njega i njegovo vrijeme?
Mišljenja sam da se zaboravljaju vremena radničkih epoha koje je živio Alija i njegovi komorati. Kod pravih i iskrenih ljudi nikada neće biti zaboravljen Alija i njemu slični. Jedna od prvih organizacija koja ne zaboravlja Aliju je Omladinska radna brigada „Brezanski rudari“. Alijin lik i djelo su simbol brigade gdje se nalazi na zastavi brigade, a sa druge strane amblem brigade. Gdje god brigada putuje po Jugoslaviji, Alija je uz njih – slika i zastava. Formirano je U.G. „Alija Sirotanović i njegovi komorati“, koja djeluje drugu godinu.
Udruženje vodi aktivnosti na tradiciji i njegovanju lika i djela Alije i njegovih komorata. Vodi aktivnosti o prikupljanju materijala za knjigu o Aliji Sirotanoviću, kao i aktivnosti izgradnje Spomen doma Alija Sirotanovića u mjestu rođenja Orahovo. To je bila životna želja Alije, da se sagradi igralište i spomen dom u mjestu rođenja.
Ja lično neću dozvoliti zaborav svog dede dok sam živa, a to ću prenijeti na svoju kćerku Amilu da nastavi tim stopama.
Pitam se na kraju da li je Alija Sirotanović ikome važan, da li su njegova djela i rad nekome bitni u ovoj državi, je li zaista zaboravljen što je činjenica, pa pomislim vrijedili biti pošten, radan, aktivan u društvu, zar moj dedo tako malo znaći u ovom sistemu, pa šta treba uraditi da te pamte ako si nešto uradio za društvo, izgleda ništa i onako smo svi ništa pa i Alija Sirotanović.
Šta to razara društvenu zajenicu da se zaboravljaju ljudi koji su pošteno radili, dali sve od sebe i pali u zaborav. Gdje je moral ovdašnjih političara da bar malo podsjete na ljude koji su nekada vrijedili i da ne padnu u zaborav. Tužna sam kad na godišnjicu smrti moga dede niko ne dođe osim mene i šire porodice, tužna sam na politički sistem koji ga ne priznaje a nekada ga čitava bivša Jugoslavija priznavala, tužna sam da je zaboravljen a toliko bio pošten i vrijedan, tužna sam jer nije imao nikakve koristi ni od koga niti je htio, a šta je ostalo samo jedno veliko ZABORAV. A zašto, jer društvo više ne vrednuje čestite, poštene ljude koji hoće da urade za zajednicu nešto korisno, pa vodeći se s tim nema više ni Alije Sirotanovića. Ne dozvolimo to!