Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info
Živi u rupetini od tridesetak kvadrata, otplaćuje je godinama, rata mu je nešto manja nego plaća, kad mu se rodi prvo unuče možda će stan postati njegov. U međuvremenu odlazak u Lidl za njega je uvijek proslava Nove godine, dok ne dođe kartica na naplatu. Naravno da u ovoj zemlji mnogi ljudi žive gore od njega ali oni nisu moji sinovi.
Klemm, rođen 1972. godine, heroj je Domovinskog rata. Ali to nije sve. On je i vlasnik zaštitarske tvrtke koja vrti milijune kuna. Ni to nije sve. On je i “organizator braniteljskih manifestacija koje odrađuje besplatno ili uz minimalnu naknadu.” (Wikipedija) Ni to nije sve. Jednom je nezgodno pao, padobranom, lokacija nepoznata, pa postao umirovljenik domovinskog mira.
Klemm je sve što sam nabrojila ali i mnogo više od toga. On je muškarac koji fenomenalno izgleda i koji će sigurno za koji mjesec reklamirati donje rublje poznate svjetske marke. Dok su neki heroji iz rata izašli bez ruku i nogu, on, bogat i uspješan i umirovljen, izgleda poput dečka na koga sline svi koji posjećuju gej portale. O vlaženju cura da se ne govori.
Moj sin je upisao je još jedan fakultet, pizda mu materina, jer sam mu ja pred četrdeset godina rekla da je u školovanju i poštenju i obrazovanju spas. Jednom sam bila glupača. Srećom, dobila sam priliku da ispravim grešku.
Imam unuka Krešu. Ponekad u ruke uzme slikovnicu. Razderem je na komadiće pa šutnem u smeće. Jučer je pjevao pjesmicu o dobrim ljudima koji su u šumi spašavali zatočene medvjediće. Živine su uhitili zli ljudi. Učinilo mi se da Krešo navija za one dobre pa sam mu usta oprala sapunom. “Nećeš biti kao tata!” Među nama, moj sin je čitao kad je imao dvije godine. Mrzio je vuka i zalagao se za prava Bakice, Crvenkapice i one prasadi.
Krešo je naoružan do zuba. Ima nekoliko pištolja, tri mača, šest noževa, pet ručnih bombi i luk i strijelu. Doma i u vrtiću nosi maskirnu uniformu. Nakon svakog obroka urla:”Mi Hrvati! Mi Hrvati!” Ja ne vjerujem u boga ali mali je kršten, a bit će opet ako treba. Jutros je bio tako sladak. Otišli smo na igralište, u ručici je držao luk i strijelu. Na pijesku je ležala trudna mačka. “Može”, rekla sam. Mali je odapeo strijelu i maci probio oko. Pomilovala sam ga po generalskoj glavici.
Moj unuk će, kad navrši petnaest, postati organizator braniteljskih manifestacija koje će odrađivati besplatno ili uz minimalnu naknadu. U dvadesetoj će biti umirovljenik. A kad navrši tridesetu…Nek vam dragi bog pomogne.