Razgovarala: Vesna Hlavaček/Dnevni list
Ove stihove iz pjesme „Hatidža“ izgovorio je pjesnik Mile Stojić dok je primao nagradu kao laureat ovogodišnjeg književnog festivala Croatia rediviva, koji je održan 9. i 10. kolovoza u Selcima na otoku Braču. Stojić je okrunjen Maslinovim vijencem (poeta oliveatus)… Na pozornici je čitao i stihove pjesme “Volim popljuvane”…
Stojiću je nagradu uručio predsjednik žirija, utemeljitelj festivala Drago Štambuk, pjesnik, liječnik i diplomat, istaknuvši kako je ovaj vijenac stigao u ruke tvorca jednog impozantnog pjesničkog opusa.
Sve spomenuto bilo je povodom za razgovor s našim pjesnikom.
Nagrada koju ste dobili u Selcima ima poseban značaj – makar je ja tako doživljavam…
-Ja sam se u životu nadobijao nagrada, ali ova ima za mene dosta poseban značaj. Ona je neka vrst pjesničke honoris causa, posebna čast, jer su je prije mene dobili neki od najznačajnijih i najvećih – Vesna, Mihalić, Tadijanović, Gudelj… Priznajem, lijepo se čovjek osjeća u takvom društvu.
Primili ste je kao „totalni pjesnik“, kako volimo nazivati poete koji žive svoju poeziju…Kakve ste vi dojmove ponijeli sa Croatiae redivivae?
-Ja ne znam jesam li dobar ili loš pjesnik, ali sam uvjeren da sam pravi pjesnik, i u tom uvjerenju živim i pišem. Puno se danas piše i objavljuje, ali u toj babilonskoj vrevi malo je glasova koji odzvanjaju ovom pustinjom koju zovemo našim životima. Mi živimo i pišemo u postgenocidnom društvu, u društvu mržnje i moralne izvitoperenosti i što tu može učiniti jedan krhki stih. Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Milosz, sumnjajući u njenu moć, pa ipak ta sumnja ostavila nam je najljepše stihove. Poezija ne može spašavati, ali može bar staviti znak pitanja na užasnu djelatnost ovozemaljskih bogova.
Vaše ime ostat će uklesano među najvećim imenima hrvatskog pjesništva… Kako?
-Otok Brač rudnik je najboljeg bijelog kamena, čuvenog bračkog mramora, od kojeg je napravljena i Bijela kuća u Washingtonu. Brački klesari podigli su prvi u svijetu spomenik Tolstoju, pa te ploče s našim stihovima na zidu pored crkve u Selcima imaju i simboličku vrijednost. Prilikom dodjele Maslinova vijenca rekao sam: ako naše stihove i prekrije prašina zaborava, oni će ostati uklesani u Selcima, na trgu pored te kamene crkve.
Pjesma „Hatidža“ postala je svjetski fenomen… Kako je nastala?
-Pjesmu Hatidža napisao sam prije pet godina i objavio je prije dvije godine u Zagrebu, u knjizi Himna poraženih, a prošle godine, na dan smrti ove velike srebreničke majke, stavio sam je na svoj Facebook profil, kao izraz pijeteta. Iznenadio sam se kad su mi u inbox počeli stizati prijevodi i to od velikih i respektabilnih autora, kakvi su Dušan Šarotar, Velibor Čolić, Jovica Ivanovski, Otto Fenyvesi… Bilo je tu i prijevoda od meni nepoznatih ljudi. Odlučio sam te prijevode na devetnaest jezika tiskati u jednoj knjižici, a upomoć mi je priskočio i moj prijatelj, veliki slikar Halil Tikveša, ponudivši mi svoje likovne reminiscencije na temu zločina i genocida u Bosni i Hercegovini. Tako je nastala ta knjiga, na koju sam jako ponosan. Njena tiraža poklonjena je muzeju genocida u Potočarima. Odnos prema srebreničkoj tragediji je lakmus naše ljudskosti.
Nazivaju Vas i angažiranim pjesnikom, ali , zapravo, postoji li uopće umjetnost koja nije na neki način angažirana?
-Postoji i umjetnost koja nije involvirana u socijalne ili političke tokove i umjetnici koji, kako to kaže Voltaire, plijeve svoj vrt, l‘art pour l’art. I ja sam kao mladić umio pisati takve stihove, jezične igre, koje su kritičari nazivali virtuoznim. Međutim, baviti se jezičnim kalamburima kad se ruše svjetovi, za mene bi bio izraz svojevrsnog komoditeta, pa čak i sebičnosti. Ja nisam mogao tako, otvorio sam se i ogolio do srži, riskirajući da ću biti od ratnih lordova i njihovih esera osporavan i popljuvan. Imam pjesmu s naslovom Volim popljuvane, jer zar i Krist nije bio popljuvan, ponižen i ubijen, a već dvije tisuće godina trećina čovječanstva ga smatra spasiteljem svijeta.
Mislila sam na angažman u širem smislu riječi, ili kako će reći Leonida Kovač: “Umjetnost je uvijek angažirana kao jedna od mnogobrojnih, međusobno premreženih društvenih praksi koje u interakciji stvaraju predodžbu stvarnosti unutar određenih zajednica, odnosno generiraju kako modalitete perceptibilnosti, tako i sustave vrijednosti.” Rođeni ste 1955. godine u Dragićini, u Hercegovini… Školu pohađate u Ljubuškom… Sjetite se djetinjstva u pitomini rodnoga kraja…
-Prostori djetinjstva su nulti položaj književnosti i u mojim tekstovima često oživljavaju te poljane zavičaja, kao uspomene na jedan izgubljeni život. To su slike, koje jedva da imaju ikakve veze sa današnjom topografijom rodnog kraja. Ja odem onamo tek da posjetim dva zarasla groba. Vijesti iz Brotnja do mene stižu posredno i često vrlo uznemirujuće, kao vijest o hajci koja se tamo vodi protiv Martine Mlinarević, jedne od najdarovitijih književnica mlađe generacije. Kleronacionalisti su toliko hrabri da čoporativno navale na jednu krhku ženu, koja se liječi prodajom svojih knjiga, a koja je, ruku na srce, napisala impresivne retke o Ljubuškom, Širokom, Tihaljini, o hercegovačkim ljudima. Martina je Simone de Beauvoir Hercegovine, blistavi talenat, ali se bojim da će je skršiti. Čopor se ne smiruje dok ne onjuši krv. Blitvo, zavičaju moj, ti truješ kao bolest, rekao bi Krleža.
Odlazite potom na studij u Sarajevo… Koji? Zašto?
-Ja sam kao gimnazijalac često putovao u Sarajevo, vlakom. I ta štreka uz Neretvu, ta Neretva, najljepše je što sam vidio u životu, a prošao sam pola svijeta. Možda je upravo ta trasa odredila moj put i mjesto moga ovozemaljskog prebivanja. Zavolio sam Sarajevo i njegovu, kako bi Andrić rekao, mrku ljepotu. Bio sam napustio Sarajevo, ali nisam mogao bez njega.
Kako je dalje tekao Vaš životni put?
-Pa eto, u Sarajevu sam završio fakultet, zaposlio se, godinama sam tu uređivao književne publikacije, zaljubio se, oženio, dobio dvije prelijepe kćeri. I godine su protekle, pa se čovjek na kraju puta upita: da li se i kako se sve to uopće dogodilo?
Što je za Vas značio blizak susret s austrijskom kulturom, sveučilištima…
-Ja nisam bio klasični izbjeglica. Nakon izbijanja rata otišao sam u Beč, gdje sam dobio angažman na tamošnjem Slavističkom institutu, koji je tad vodio nedavno preminuli profesor Radoslav Katičić. Ostao sam tamo dvanaest godina i flanirao sam po Beču, lagano istražujući taj austrougarski pečat, iz kojeg je nastala i moja knjiga Via Vienna. To je moja najprevođenija knjiga – izišla je dosad u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Poljskoj i Austriji. Velim, nisam bio izbjeglica, ali sam osjećao i artikulirao muku naših ljudi koje sam sretao na tim svjetskim destinacijama. Pisao sam o njima brojne tekstove, ne shvaćajući do kraja monstruoznost i razmjere tog zločina. To ne shvaćam ni danas i neću shvatiti dok živim i dišem.
Vratili ste se ipak u domovinu. Prihvaćate se i novinarstva – od poezije se živjeti ne može?
-Cijeli svoj radni vijek živio sam od novinarstva. Godinama sam pisao kolumne u najboljim hrvatskim tjednicima, kakvi su bili Danas i Feral. Uređivao sam brojne publikacije, kao što su Lica, Oslobođenje, Odjek, Obzor, Tjednik… Danas je sve to propalo, nema se više gdje objaviti pjesma, priča. I ja se danas sve manje vidim u novinarstvu, ali, srećom, uskoro će mirovina. Teško je danas od žurnalizma jesti kruh, jer danas se producira novinarstvo bez novinara. Ali, najbolji istrajavaju i divim se mojim prijateljima Viktoru Ivančiću, Senadu Avdiću i još nekolicini, koji su uporni na tom sizifovskom a ipak plemenitom poslu.
I, kako doživljavate vrijeme u kojem danas živimo u zemlji, u svijetu?
-Kao vrijeme desnog populizma, koji je samo korak do fašizma. Mržnja cvate po našim zelenim poljanama, oživljavaju aveti iz Drugog svjetskog rata, za koje smo vjerovali da su poražene. Događaju se masovni zločini, za koje nitko neće odgovarati i malo tko ima razloga da bude spokojan.
Koje pjesnike Vi osobito volite čitati?
-A.B. Šimića.
Volite li glazbu? Koju slušate?
-Satima mogu slušati Cohena i Dylana, valjda kao spomen na jednu proćerdanu mladost.
Pišete li i dalje intenzivno, ili… Pripremate li nove knjige?
-U studenom prošle godine lopovi su mi provalili u kuću i ukrali kompjuter s već gotovo završenom knjigom. Nisam pravio kopije i sad rekonstruiram tu knjigu po sjećanju, ali to je već nova knjiga. Zvat će se Muze i Erinije i bit će objavljena na proljeće iduće godine kod mog zagrebačkog izdavača.