Prijem visokih časnika HVO-a kod predsjednika Republike Hrvatske, a na zamolbu generala Ljube Ćesića Rojsa, izazvao je mnoge reakcije – od podrške do osude, ali i benignog demantija poput reakcije iz Udruge pripadnika postrojbe ‘Ante Bruno BUšić’ da jedan od nazočnih časnika, “Boško Barać nikada nije bio zapovjednika 1. bojne u Pukovniji ‘Ante Bruno Bušić’ niti 1. bojne u 1. Gardijskokg brigadi ‘Ante Bruno Bušić'”, a koji je tako predstavljen u službenom priopćenju iz Ureda hrvatskog predsjednika.
Očito se radilo o propustu i pogrešno navedenoj dužnosti, ponajviše zbog činjenice da je riječ o pukovniku Boži Baraću, koji je bio istaknuti pripadnik i zapovjednik 2. bojne 1. Gardijske brigade, nekada zvane i 2. bojna ‘Ferdo Sučić’ koja je bila u sastavu 1. profesionalne postrojbe HVO-a, Pukovnije ‘Ante Bruno Bušić’. Barać je na dužnosti zapovjednika bio nakon ranjavanja legendarnog zapovjednika ove bojne Dragana Inića, poznatije pod nadimkom ‘Tetka’. Naime, ova Pukovnija je imala četiri bojne – posušku ‘Vitez Damir Martić’, širokobriješku ‘Ivica Jelčić Čarls’, livanjsku ‘Ferdo Sučić’ i uskopaljsku ‘Zvonko Krajina’.
Pojedini generali nisu se željeli odazvati zbog “generala bez ukaza o činu”
Od ovog, mnogi bi rekli, benignijeg propusta, značajnije su reakcije na prijem generala Tihomira Blaškića, ali i razlozi za nesudjelovanje u prijemu ostalih istaknutih časnika HVO-a zbog, a kako piše Dnevni list, “manipulacija pojedinih samoprozvanih generala bez generalskog ukaza”, time postavljajući i pitanje o legitimnosti pojedinih visokih časnika kao i autentičnosti njihovog ratnog puta – stalnu, neiscrpnu i aktualnu temu među braniteljima već skoro tri desetljeća.
Dnevi list piše da sada Milanović preuzima ulogu na koju je HDZ godinama imao ekskluzivno pravo – zaštitnika HVO-a, iako su upravo i bivši pripadnici HVO-a bili među braniteljskim prosvjedima na Markovom trgu u svibnju 2015. godine, potresajući njegovu vladu kada je bio premijer, a ministar branitelja Predrag Fred Matić. Milanović, koji tijekom svoje političke karijere nije ispoljavao nikakve simpatije prema HVO-u, čak što više, bio je vrlo kritičan, uvidio je da je upravo to jedan od oruđa kojim može mahati ispred Plenkovićevog ‘nosa’ – priznajući i odajući počast i zadovoljštinu HVO-u, koji je, ruku na srce, do sada bio kao “djevojka koju rado vodiš u krevet, ali javno ne pokazuješ niti ženiš”.
Zamolbu za prijem 12 visokih časnika HVO-a kod predsjednika Milanovića uputio je potpredsjednik Hrvatskog generalskog zbora (HGZ), general-bojnik Ljubo Ćesić Rojs, a povodom 30-te obljetnice Dana državnosti. Ime generala Blaškića naznačeno je kao posljednje i pod znakom upitnika (?). General Rojs se profilirao kao trenutno najjača veza Pantovčaka i vojnog miljea HVO-a, posebice nakon što su HGZ napustili brojni članovi-generali ne slažući se s reakcijama i potezima aktualnog predsjednika, generala-zbora Pavla Miljavca za kojeg smatraju da podcjenjuje HVO, piše Dnevni list.
Prenosimo neka zanimljiva, ali sukobljena stajališta i oko nazočnosti generala Blaškića
Kritičari prozivaju Milanovića zbog primanja generala Blaškića na Pantovčaku. Zašto ih smeta bjelodana žrtva nevjerojatne špijunske urote devedesetih?, piše i komentira u autorskom tekstu Davor Krile za Slobodnu Dalmaciju.
Predsjednik Republike je zajedno s grupom umirovljenih generala HVO-a nedavno na Pantovčaku ugostio generala Tihomira Blaškića, svojedobno u Haagu osuđenog za ratni zločin. Tim činom je proizveo dosta bučnih kritika: mnogi drže da čovjek formalno osuđen za zločin u ratu nema što tražiti u Uredu predsjednika i da se demokratski predsjednik koji štuje pravnu državu u tom smislu mora držati visokih političkih standarda „kao pijan plota“.
Na novinarski upit zašto je primio Blaškića Milanović je rekao kako postoje „razne kategorije ratnih zločina“.
„Da je gospodin Blaškić odgovoran za nešto za što je, recimo, odgovoran Ratko Mladić, ja ga nikad ne bih primio. Ali s obzirom na to da takvih kod nas nema, primio sam ga, a primit ću i generala Milivoja Petkovića kad izađe iz zatvora – rekao je Milanović. Predsjednik je stava kako je i Blaškiću i Petkoviću u Haagu izrečena politička presuda.
Prijemom na Pantovčaku bio je zadovoljan i umirovljeni general Blaškić, te je nakon njega izjavio kako je hrvatskom predsjedniku zahvalan na pozivu i na obrani pred novinarima.
„Milanović je, za razliku od novinara, svjestan da sam 2009. godine rehabilitiran te da su optužbe za moju odgovornost za zločin u Ahmićima u Haagu još ranije posve odbačene. Nijedan od 150 svjedoka nije svjedočio protiv mene, a čak ni za zapovjednu odgovornost za koju sam proglašen krivim nisam imao ovlasti. Sve su to činjenice koje bi novinari lako mogli provjeriti jer im je sve dostupno na internetu – izjavio je Blaškić. Umirovljeni general je kazao da i dan danas osjeća teret presude, ali i da hoda uzdignute glave, jer mu je najveća satisfakcija kad jednom godišnje prođe kroz Vitez i Ahmiće odobravanje i pozdravljanje tamošnjih ljudi.
„Činjenica da me oni ne doživljavaju kao krivca za taj uistinu strašan zločin nemjerljiva je s bilo čime. Oni se dobro sjećaju da sam tada bio prvi koji je u kameru BBC-a osudio taj strašan događaj“, naglasio je Blaškić.
Samo nešto bolji poznavatelji povijesnih zbivanja danas se još sjećaju da je Blaškićeva prvostupanjska presuda na čak 45 godina zatvora u Haagu bila komplot režima i tajnih službi iz devedesetih, koji su Blaškiću „pakirali“ krivnju za Ahmiće da bi se od Haaga spasio tada omiljeni stranački „vitez“ HDZ-a Dario Kordić, piše Slobodna Dalmacija.
O cijeloj toj političko-špijunskoj operaciji novinarka Jasna Babić svojedobno je napisala više nego intrigantnu knjigu „Urota Blaškić“. Blaškić je od doživotnoga žrtvovanja spašen tek u haaškom žalbenom postupku iznimnim naporima svojega branitelja Anta Nobila. On je uspio dokazati dvostruku liniju zapovijedanja nad krvavim zbivanjima u Ahmićima i lišiti Blaškića i zapovjedne i osobne krivnje za taj najveći hrvatski zločin u ratu u BiH.
U Ahmićima je svirepo i bez milosti smaknuto čak 116 civila, od bebe u kolijevci do nepokretnog starca. Blaškić je naposljetku osuđen tek za zlouporabu bošnjačkih civila u ratne svrhe i kopanje rovova na prvim linijama (paradoks je da mu je na istom takvom kopanju rovova temeljem radne obveze poginuo rođeni otac). Opće je mišljenje da mu je izrečena tek formalna krivnja da mu Haag ne bi morao isplatiti odštetu za 9 godina provedenih u tamošnjem pritvoru.
Za planiranje i poticanje zločina koji su se 16. travnja 1993. dogodili u Ahmićima i susjednim selima, te za etničko čišćenje tog područja i kampanju progona naposljetku je na 25 godina zatvora u Haagu osuđen Dario Kordić, svojedobni potpredsjednik HDZ-a BiH. Njega, za razliku od Blaškića, predsjednik Zoran Milanović nedavno nije primio na Pantovčaku, no to je medijski i ljudsko-pravaški prošlo dosta nezapaženo.
Antu Nobila danas baš i ne čudi što hrvatska javnost sve slabije pamti detalje oko suđenja Blaškiću: premda su u vrijeme dok je čamio u Haagu svi s njime suosjećali, vrijeme je učinilo svoje, pa mlade generacije na internetu vide samo bilješku o haaškoj presudi. Moraju, međutim, malo više čitati – napominje Nobilo – kao i znati da je u žalbenome postupku Blaškić oslobođen za većinu djela, a osuđen tek za ono što je formalno opravdavalo devet godina koje je proveo u pritvoru. Moraju znati i da se Tihomir Blaškić danas smatra juridički neosuđenom osobom, jer je ministarstvo pravosuđa RH 2009. godine donijelo akt kojim je rehabilitiran od optužbi.
Prisjećajući se vremena pravne bitke za Blaškića, Nobilo podsjeća da su spasonosne dokumente SIS-a koji su ga u Haagu oslobodili krivnje za Ahmiće našli u predsjedničkom arhivu, zahvaljujući tadašnjoj volji Stipe Mesića, i u arhivu tadašnje krovne tajne službe HIS-a na Kunišćaku.
Politika i tajne službe devedesetih vrlo su vješto podmetnule Blaškića, bivšeg oficira JNA, Haagu kao žrtveno janje za Ahmiće, pošto je Dario Kordić bio potpredsjednik HDZ-a BiH, a Mate Boban predsjednik stranke. Štiteći njih dvojicu, zapravo se štitilo samog Franju Tuđmana od haaškog progona, jer je ta stranačko-zapovjedna linija vodila izravno prema njemu – podsjeća Nobilo.
Usprkos svim tim odavno rasvijetljenim okonostima, danas, međutim, na djelu imamo priličan povijesni paradoks: moderni ljuti borci za pravnu državu, perjanici nevladinih udruga i agresivni lijevo-liberalni „topnici“ prozivaju predsjednika Zorana Milanovića što je na Pantovčaku ugostio svojedobnu bjelodanu žrtvu hadezeovsko-tuđmanovskog špijunskog komplota iz devedesetih.
Možda ih Dario Kordić tamo ne bi toliko iritirao, jer su se na njega već naviknuli u mandatu Milanovićeve prethodnice?, piše u svom komentaru Davor Krile za Slobodnu Dalmaciju.
No, značajno drukčiji ton je, primjerice, komentar autora Marka Ljubića za portal Kamenjar.com, kojeg također prenosimo:
Marko Ljubić: Milanoviću, je li Dario Kordić nedužan?
Više je nego interesantno Milanovićevo obrazloženje prijema Tihomira Blaškića s nekolicinom časnika-veterana HVO, gdje eksplicitno ističe da usprkos osudi tribunala u Haagu ” Blaškić nije ratni zločinac”, te da će primiti i generala Petkovića čim dođe iz zatvora.
Rijetko tko se na hrvatskom nacionalnom spektru neće složiti s tim da ti ljudi nisu ratni zločinci i imati bilo kakav prigovor na tu Milanovićevu tvrdnju.
Naglašavam ovo ” nacionalnom spektru”, jer je izvan svake sumnje, i prijem časnika veterana HVO-a, i ova poruka isključivo namjenjena tom spektru. Suludo bi bilo očekivati suglasnost ili potporu anacionalnog, globalističkog, lijevog ili antiteističkog spektra za ove Milanovićeve riječi, jer s te strane se gotovo u potpunosti sustavno kriminalizira i HV, i HVO, i Domovinski rat sa svom njegovom simbolikom.
Neobično je da tu tvrdnju izriče predsjednik Republike Zoran Milanović, a bivši predsjednik vlade Milanović nije nikada našao potrebnim reći bilo što negativno ili osporavajuće o tim presudama, niti je ikada tjekom opozicijskog političkog djelovanja progovorio o tome. A predstavljao je sami vrh politika i političkog spektra na sasvim suprotnim pozicijama.
Je li i to, kako neki na tzv desnici nepromišljeno nastoje reći, nasjedajući na ponuđenu krinku za Milanovićeve opasne postupke tjekom godina, još jedan njegov hir?
Nema hirovitosti i pogotovo nepromišljenosti kod Milanovića.
Radi se o istom čovjeku, u svim situacijama u zreloj životnoj dobi, s različitim obavezujućim nadležnostima. A stavovi su nepomirljivi. Jedini razuman odgovor je – čovjek se bavi vrlo ozbiljnim stvarima, s vrlo ozbiljnim motivima i još ozbiljnijim ciljevima. I radi to vrlo, vrlo vješto.
Pogledajmo kontradikcije.
Kad se već očitovao o nedužnosti Tihomira Blaškića i Milivoja Petkovića ulažući u te ocjene legitimitet predsjednika Republike, bilo bi očekivano da nije izdvajao samo Blaškića i Petkovića, a zanemario Darija Kordića, koji je formacijski i ustrojbeno bio još manje odgovoran za zločin u Ahmićima od nedužnog Blaškića, a osuđen je, robijao je gotov 20 godina. Ili, zar po istom nakaradnom principu, koji u ovom slučaju ističe predsjednik Milanović, nije bio osuđen general Praljak, odbivši životom pred očima cijeloga svijeta preuzeti proglašenu krivnju? Zašto Milanović, kad već ulazi nasuprot nepopularnog i vrlo nevjerodostojnog suda, nije bio dosljedan i istakao i spomenute ljude, ili on ima nekakve dokaze da su svi ostali zaslužili svoje kazne?
Čudna selekcija. Tko malo sustavnije razmišlja o Milanovićevim postupcima od kada je preuzeo dužnost predsjednika Republike, tko s njegovim političkim djelovanjem poveže čudne okolnosti predsjedničkih izbora i vrlo, vrlo utemeljene slutnje o složenoj zajedničkoj operaciji s navodnom Škorinom desnicom, tko samo malo razmotri razvoj političkih prilika u zemlji do danas, s vrlo jasnim tendencijama pogotovo na koordiniranom djelovanju Milanovića i navodne novonastale desnice, ima se ozbiljno zamisliti.
Valjalo bi recimo provjeriti, kakva je uloga u haškim procesima bila Milanovićevog najbližeg suradnika danas, Orsata Miljanića, kakav je odnos kroz zadnjih dvadesetak godina bio između Miljenića, Milanovića i Blaškićevog odvjetnika iz Haaga, Nobila?
Valja također protresti političke preferencije časnika HVO, koje je neki dan Milanović primio, malo proučiti njihove sklonosti prema politikama u BiH, posebno odnos prema Čovićevom HDZ-u, eventualne odnose s tzv.platformašima, komšićevcima pa to možda dovesti u vezu s žestokim verbalnim ratom predsjednika Milanovića sa šefom HDZ-a i Vlade Andrejom Plenkovićom.
Zanimljiva je u tim možebitnim pitanjima i odgovorima uloga Ljube Ćesića Rojsa.
Valjalo bi pitati Darija Kordića što on recimo zna o ulozi Nobila i Blaškića u suđenju njemu, a to suđenje je bilo nužni pravni temelj ili presedan po kojemu je kasnije kriminaliziran kompletan hrvatski vojni i politički vrh u Hrvatskoj ( na sreću bez presuđenih krivnji) i u BiH.
Jako se bojim da se iza svega čemu svjedočimo ne skriva Milanovićeva otkrivena ili evoluirana suverenistička narav ili sklonost Hrvatima u BiH, nego vrlo izgledna zlouporaba časti HVO-a, koju jedan dio časnika odavno ne zna nositi, u vrlo pomno i vrlo podmuklo osmišljenim političkim borbama u Hrvatskoj, gdje se umjesto višegodišnjih ljevičarskih alata, koji su se pokazali nedostatnima jer su izazivali kontraefekat, i onako oslabljeni HDZ nastoji srušiti i uništiti po planu koji je jedini eksplicitno iznio Ivo Josipović, ovaj put s navodne desnice, koja veze ni sa čim nacionalno vjerodostojnim nema.
Usprkos tome što Plenković daje povoda ljutnji desnog i nacionalnog spektra, jasno je kao dan da neviđeno neprijateljstvo i kampanja protiv njega, koju koordinirano vode Milanović i Škoro, nije samo rat protiv Plenkovića, niti je uzrok toga rata “srpsko-hrvatska trgovačka koalicija”, niti Istanbulska konvencija.
Puno veće se i puno neugodnije političke postupke radili mnogi, čak i sami Tuđman, pa se preko njih prelazilo bez ovako dugotrajne i uporne kampanje.
Nešto se u svemu puno opasnije događa.
Iza toga se skriva puno opasnija i složenija pozadina, a Škorino ponašanje pred parlamentarne izbore, tadašnje njegove poruke, te poruke sada uoči zagrebačkih izbora i slijepcima bi morale biti signal, ako već ne zvono za uzbunu.
Sve mi se više čini da su predsjednički izbori bili samo prvi javni korak u razvoju toga vrlo podmuklog scenarija sa scenaristima, redateljima i glumcima odavno pripremanim i profiliranim za tu igru. Naglašavam ovo javni, jer su organizacijsko-logistički koraci tiho i iza političkih reflektora slagani godinama ranije, pogotovo na razvoju gospodarsko-financijskih energetsko-trgovačkih giganata, ekspanziji u medije i pripremi karijera budućih glavnih protagonista današnje priče.
Samo malo neostrašćene razumske retrospektive i povezivanja stotina ” slučajnosti” bacaju uznemirujuće svijetlo i rasvjetljavaju posve drugačiji sadržaj gotovo svemu što nam se nudi.
Zato se, čak i kad se radi o samoj sumnji, valja pitati točno ovo što sam pitao.
Konačno, Blaškić je u ovom neobičnom javnom događaju rekao: “Najveća satisfakcija mi je kad prođem kroz Vitez i Ahmiće (a prođem barem jednom godišnje) odobravanje tamošnjih ljudi koji mi prilaze i pozdravljaju. Činjenica da me oni ne doživljavaju kao krivca za uistinu strašan zločin koji se tamo dogodio, nemjerljiva je s bilo čime.“
Samo bih ga uz radost što ima takav osjećaj u Vitezu i Ahmićima, pitao – imate li takav osjećaj kad se sjeti Darija Kordića i hoda li uzdignute glave pred njim? To je također pitanje, koje je bitno za razumjevanje Milanovićevog najnovijeg postupka, ali i cjelokupnog njegovog rukopisa na poziciji predsjednika Republike. Uvijek je vrijeme za razum, a danas pogotovo, piše navedeni autor za Kamenjar.com.
/Republikainfo.com/