Nečiji preci ranije, nečiji preci kasnije. Netko od nas ranije, neko kasnije. Zemlja, ova božja posudba, je migracjski prostor.
Piše: Emil Karamatić
Prvi korak napraviše Marija i Josip. Moralo se bježati. Tko će stranca gladna pogledati? Bili su to dani okrenutih leđa. Nitko ih nije primio. Tko zna u čijeg boga vjeruju.
U mojim Višićima živjela rimska Ilirska plemena. Bilo ih omut’. Tih davnih godina došli Goti i još neka germanska plemna. Iza njih pomalo, tek pomalo Slaveni. Pa Mlečani. U tom eto i Turaka. Domalo dođoše Austrijanci. Dođeše Francuzi i stotine onih koje nisam kadar brojati. Nisam božji poslanik da to znam.
Ili mi nedostaje taj komad odljuđene svećeničke pokvarenosti. Nešto mora da jest.
A kroz stoljeća se samo kuhalo, onako odoka, narodno – dobivalo oblik i počeli ga zvati hrvatsko, srpsko, bosansko, crnogorsko itd.
A to hrvstsko, kao i sve balkansko, „kođene“ se uozbilji i da nategnemo na dva vijeka – poče živjeti.
Kad se izmiješalo, prokuhalo i začinilo. Migracijski proces nikad nije stao, niti će stati. Samo ga treba razumjeti. Tko je kadar pameti imati.
Nema Dubrovačke republike. Bila pomorska sila. Nema Kraljevine Dalmacije. Nema Kraljevine Slavonije. A nema ni Austrougarske. Nema kraljevine SHS. Nema Jugoslavije. Nema… puno toga nema. Ali, kao, nešto ima. A nema ništa.
Ali ljudi i dalje rade i žive. Nešto zovemo Hrvatska, nešto BiH, nešto Srbija. Međe se pomjeraju. Malo gore. Malo dolje. A na sredini samo čovjek migrant, gladan čeka. Da upadne u komad božje posudbe. I pastir koji viče. Adolf Eichmann bi ga se postidio.
/Desk/