Piše: Kristina S. Perić/Republikainfo.com
Nanio me put nekad iza rata u Njemačku u sobičak u kojem je moj pokojni tetak zaradio njemačku mirovinu. Jedva da se u njemu okreneš i ispružiš, ni trećina jedne naše sobe u Hercegovini. Tu se on patio par desetljeća, provodio život na relaciji između bauštele i sobe, da njegova obitelj u Hercegovini može ugodno živjeti, da djeci, supruzi i staroj majci ništa ne ‘zafali’.
Urezala mi se slika te sobice duboko u sjećanje, jer sam vidjela njegovu žrtvu i život u tih par kvadrata, njegovu patnju u maloj šerpici na štednjaku gdje je kuhao svoj ručak i živio kao samac. Od toga dana razumjela sam odlično sve tuge takvoga života i divila se tim ljudima. Očekivala sam valjda i neke velebne dvore, jer se uvijek mislilo da dobro žive koji su u Njemačkoj, pa je dojam bio još jači.
Za Hercegovinu se nekada govorilo da je čitav svijet naselila, a sebe ne raselila upravo iz razloga jer su glave obitelji odlazile u inozemstvo, ali se o Uskrsu i Božiću kući vraćale, pa bi se i djeca rađala devet mjeseci iza najradosnijeg i najvećeg blagdana. Na koncu bi se, osiguravši i mirovinu, vratili naši junaci svojim obiteljima i svi na broju. Danas je na terenu neko drugo stanje.
Ako muškarci i odu prije supruga i djece, to je samo dok se ne snađu za posao za stan. I onda odoše svi đuture. U ovo vrijeme žrtvu odvojenog života teško tko odabire. Supruga uz supruga, a djecu za ruku i ključaju se brojna vrata – zauvijek. Teza da se oduvijek odlazilo s ovih terena, i da ovaj egzodus neće nanijeti trajnu štetu – ne stoji. Hrvatska politika malo se bavila ovim pitanjem zadnje desetljeće, premda im je stvaranje ambijenta za život mladih obitelji trebalo biti prioritet. Međutim, politika se bavila ponajviše sobom.
Kasnila je s reakcijom i Crkva. I dođosmo u 2017. kada je pitanje iseljavanja najviše hrvatsko pitanje. Prvo jer smo ionako najmalobrojniji. Drugo jer zahvaljujući činjenici da smo žitelji EU najbrže možemo otići, treće jer odlazimo jednosmjerno.
Drugo je pitanje šta je s onima što ostaju. Ima onih koji su se srcem priljepili toliko za ova naša brda i doline, da neće otići, premda im je možda i gore nego onima što odlaze. Voljeli bi oni da se mogu odljepiti od našeg kamena, bisernih rijeka i jezera, kućnog praga, ali ne mogu. Razum im ne može obuzdati srce.
Oni će stoga svjesno trpjeti druge žrtve. S fakultetskom diplomom raditi niskorangirane poslove, često i više njih, vagati povrće u trgovinama ili posluživati u restoranima i kafićima one koji su im servirali sporednu ulogu u vlastitom životu. Često će uvečer razmišljati da čekaju na vlastiti život.
Ostati će s obje noge na svome, ali duboko ogorčeni nepravdom koju trpe. Njima više nitko ne može maskirati ovu našu zbilju, ma koliko se trudio. Oči su im širom otvorene, a srca ogorčena. Hrvati danas imaju tri opcije. Jedna je jednosmjerna, druga je ostati u jednosmjernoj zakopan i razrovan, a za onu treću samo privilegirani imaju “sreću”.
Samo-suti
Hrvatsko-pitanje-tko-ce-zadnji-ugasiti-svjetlo
Masala-majke-stigle-na-red-2017
Živi-li-se-od-rada-ili-od-zarade
Crkva i politika