Piše: Boris Dežulović/Oslobođenje
Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča nekakvu zajebanciju iz rata. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili kakvu zajebanciju iz rata.
Elem, vratio se on jednoga dana s linije i navratio u kafanu Pozorišta mladih na piće, kad u kafanu upala vojna policija, i od sve raje unutra – pravo na njega.
Selamalejkum, alejkumselam, dobardan, dandobar, daj kaže dokumente. “Nemam”, veli Kožo, “sad sam s linije, imam samo vojnu knjižicu”. “Dobro”, kaže drot – a rmpalije je bilo za razmjenu zarobljenika i još da ostane za dvojicu – pa izvadio tefter i olovku: “Kako je ime?” “Dragan”, spremno će Kožo. “Prezime?” “Kožović”, odgovorio mu on malo opreznije. “Ime oca?”, glasno će bilmez ne dižući oka s teftera, i nesretni Kožo vidi kamo to vodi: “Mihajlo”. “Ime majke?” “Rajka”, tiho će on, sad već tačno osjećajući kako ga mlad život napušta: još samo fali da ga drot pita koja mu je… “Adresa?”, u to će ovaj strogo.
Potonuo Kožo sav, pa jedva promucao, “Gruje Novakovića 6”, a rmpalija podigao pogled s teftera: “Može li bar adresa Kaukčije Abdulaha efendije, majketi?”
Trebalo je, naravno, mom prestravljenom drugu neko vrijeme da se sabere, reanimira, povrati osnovne životne funkcije i shvati kako mu je raciju namjestila banda iz kafane. Bio je, jebiga, rat – gubila se i glava zbog imena oca i majke – ali je barem bila zajebancija.
Danas, međutim, nema ni rata ni zajebancije.
Svakako, ne priliči jedna ratna zajebancija niti razmišljanju, a kamoli priči o nesretnoj sudbini malog Mahira Rakovca, ali ovo ionako nije priča o njemu. O tragediji zlostavljanog dječaka i njegovih roditelja saznali smo sve i saznat ćemo još više, a opet premalo da je obuhvatimo. Iza malog Mahira, kako to obično piše na onim tužnim posljednjim stranicama Oslobođenja, ostat će slomljeni i uništeni roditelji, rodbina i prijatelji, ali i slomljen i uništen cijeli jedan grad: nije se o njegovoj tihoj propasti do sad mnogo naglas i javno govorilo, a ne bi ni danas, da nije taj uništeni grad malog Mahira utjerao u smrt, ponudivši mu jedan svoj oronuli neboder da se sa njega baci prije nego ga sam ubije.
Tek onda, eto – tek nakon što smo saznali kako je nesretni dječak maltretiran i ponižavan, a onda i silovan u zahodu Internacionalne škole na Ilidži – iznenađeni smo i osupnuti saznali sve o tom eksteritorijalnom komadu Turske u Sarajevu, nečem poput saudijske džamije kralja Fahda, samo bez munara: saznali smo da je ta škola dio lanca u vlasništvu turskog pokreta Hizmet pod pokroviteljstvom islamskog učenjaka Fethullaha Gülena, da ih ima još i da je riječ o cijelom jednom paralelnom odgojno-obrazovnom sistemu, u kojima se na velikom odmoru umjesto mliječnih namaza iz našeg djetinjstva klanja podne-namaz, i u kojemu slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: kad se nakon Mahirove tragedije konačno javio direktor škole na Ilidži, javio se na perfektnom – turskom.
Saznali smo tako da je ta škola rasadnik nove bosanske elite, mjesto gdje odrastaju sinovi i kćerke sarajevskih guzonja, obijesna i bahata zlatna mladunčad što se od malih nogu definira u odnosu na zlosretnu djecu iz nižih kasta, miljea i kultura, ili naprosto nižih kantona – “Tuzlake”, “karavlahe” i “pedere” poput Mahira – koje roditelji u takve internacionalne škole upisuju u tužnoj nadi da im osiguravaju internacionalnu, dakle bolju budućnost.
Saznali smo onda prigodno iznenađeni da ta stvar s turskom školom i nije tako neobična na Ilidži, u kojoj slabo vrijedi i bosanski jezik, a kamoli tradicija: Sarajliji namjerniku tamo se jelovnici, firme, table, putokazi, plakati i billboardi obraćaju na perfektnom arapskom, a u kafanama domalo više neće biti ni Sarajevske niti ikakve druge pive.
U tom okruženju odrasta sarajevska zlatna mladunčad, guzonjini sinovi, mali paše i begovi što će još večeras na skijanju na Bjelašnici porazbijati diskoteku, a već sutra zauzeti svoje mjesto u nekom od pomodnih hookah-lounge-kurac-palac-nargila-barova na Čaršiji – što su je gradski oci konačno popločali da ne zapinju o kaldrmu Louboutinove štikle pod džilbabom iz Dubaija – i cuclati šišu na kokosovom žaru za deset maraka, “jer ima se para i ima se s čim”, pa kroz čisto staklo gledati fukaru i kokuze koje smo, sjećaš se, u osnovnoj na Ilidži vezivali za radijatore i tjerali da se bacaju s nebodera na Dobrinji.
Iz tog okruženja izrasta, eto, novo Sarajevo, Sarajevo saudijskih džamija, malezijskih tvrđava i turskih škola, arapskih firmi i blještavih shopping centara bez krmetine, ali s mesdžidima – da se poklone valjda Konvertibilnoj Marki, sallallahu alejhi ve sellem – grada bez ukrasa za tuđe ramazane, ispražnjenog od Djeda Mraza i alkohola, pa od “Tuzlaka” i “pedera”, prazan od ljudi kojima se očevi zovu Dubravko ili Mihajlo, pa na kraju prazan od sebe samog i u samom sebi eksteritorijalan, da postane i ostane Prisajedinjeni Arapski Emirat, halal-kasaba od bi-bi-ajeva, iranskih kulturnih centara, katarskih poslovnih škola i anadolskih vrtića čiji direktori govore perfektni arapski i turski, sa pedeset novobegovskih obitelji i mladoturcima iz internacionalnih škola koji će kod nekog sutrašnjeg Andrića nevjernike nabijati na oklagije.
“Može li bar adresa Gruje Novakovića, majketi?” – pitat će sutra Sarajlija namjernik u hookah-lounge-nargila-baru Qalyān u prizemlju Raqs Sharqi Egyptian Belly Dance Saloona, bivšeg Pozorišta mladih, u Sultannem Hürrem Sokaku 8 – ali odavno više neće u Sarajevu biti zajebancije.