Nacionalističke mantre su toliko učinkovite da su u svom ludilu izmislile kolektivne ljubavi, koje deklarativno u svojim lažima funkcioniraju kao stvarnost. Ni jedna duhovna unakaženost nije kadra smisliti raznovrsnost kada je u pitanju mržnja kao nacionalizam. Ali kad je i ljubav u pitanju, nacionalističke mantre su opet nedokučive.
Piše: Emil Karamatić
Pojedinci, i to koji broj pojedinaca, često olako izgovaraju (halabuču) kako vole svoj narod. Njihova ljubav se ne iskazuje rastezanjem ruka, kao što to čine djeca u prikazu ljubavi prema roditeljima. Ne, njihova ljubav je izražena u decibelima ili razumljivije rečene – nesnošljivoj (hala)buci.
Njihov izgovor ili uporno ponavljanje postaje predmetom ozbiljnih opservacija tek kad se takva vrsta povika uzme kao primjer mjerljivosti te vrste ljubavi koja s lakoćom ide pod nazivnik domoljublja. Umnijim ništa ne ostaje nego da se pitaju – od kud im toliko srce da u nj strpaju toliku svjetinu…..
Političari koji su u istoj ravni ne s pojedincima nego s narodnom masom idu i nekoliko koraka dalje. Oni ne samo da vrište i siluju svaki normalan mozak svojom ljubavi, nego su uporni u objašnjavanju njihove viteške borbe za svakog pojedinca. E ta vjera u izgovorene riječi je odavno poprimila sve oblike patologije. Što je god ta borba kroz desetljeća bila bučnija u objašnjavanju oni pametniji su lakše razumjeli bijedu u koju su ih smjestili. Bio je to razlog jedinog poznatog protesta na našim prostorima. Pakovanje i odlazak.
Ovi redci su kao nužnost na prijedlog naših političkih razbojnika da ponovo poskupe električnu energiju u Bosni i Hercegovini.
Mogu izgledati kao smiješni iluzionist koji ne poznaje pravila kapitalizma, ali to me neće smesti da tim novokomponiranim političkim besramnicima kažem nekoliko redaka o tom tako željenom poskupljenju koje bi po ko zna koji put imalo jedinu ulogu, a to je ona kojom bi pokrpali sve ono što su opljačkali.
Sve termocentrale i hidrocentrale u Bosni i Hercegovini izgrađene su vrijednim rukama radnika samoupravljača Socijalističke Jugoslavije, države Josipa Broza Tita. Izgradili su ih naši očevi, djedovi i pradjedovi. Proizvedena električna energija došla je u svako domaćinstvo što je danas ravno spuštanju letjelica na Mars. Višak električne energije odlazio je u proizvodne pogone gdje su milioni radnika zarađivali plaću. Zarada je ponovo ulagana u jačanje elektroprivrede.
Godinama poslije, ratom su naprešito organiziranim falangama okupirali elektroprivrede. Da bi pljačka bila što manje primjetna, kad su završili obred podjele plijena imenovali su ih nacionalnim imenima.
Tako danas imamo Elektroprivredu Republike Srpske, Elektroprivredu HZHB i Elektroprivredu BiH. Taj nacionalni predznak je učinio sve da otkloni bilo koju sumnju da tri elektroprivrede nisu svojina narodnih masa.
No, nisu. One su svojina političkog besrama obogaćenog ratnim plijenom.
Da su željni istinske ljubavi, imali su stotine prilika da je pokažu. Ali nisu, njihov plan bio i ostao je da nas svojim „izljevima nježnosti“ ubiju učinkovitošću cidokora.
Evo, recimo, mogli su ovako – ma koliko zvučalo kao iluzija, moglo bio biti provedivo.
Svakom domaćinstvu umjesto pljačke koja vam je postala načinom života ili umjesto poskupljenja vratite nesretnicima samo ono što je njihovo. Građanima BiH dajte električnu energiju po minimalnim, neprimjetnim cijenama. Vratite im osmjeh na lica. Vratite opljačkano. Svoju ljubav nikada nećete morati spominjati. Bit će vidna. A vi će te napokon postati ljudi.
(Ili ćete i dalje poštovati pravilo da je od nacionalističke mržnje gora samo nacionalistička ljubav)