Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije, piše pjesme, lirske, ali kad se dohvati tipkovnice, pretvori se u takvog epičara da bi ga sa zavišću gledao i Homer.
U ruskom dnevnom listu Kommersant i časopisu Russia in Global Affairs objavio je tekst pod naslovom O pravu, pravima i pravilima, (“The Law, the Rights and the Rules”, tekst je u originalu objavljen na ruskom i engleskom) koji broji ukupno 27.000 slovnih znakova, što je 15 kartica, analizira autor utarnjeg lista Željko Trkanjec.
Ozbiljan je to tekst koji definira ruski pogled na trenutačno stanje globalnih odnosa, ali pjesnik u Lavrovu nije izdržao da ne odskliže u kulturnu sferu, tumačeći da se “zapadni koncept pravila očituje u pokušajima zadiranja u ljudsku prirodu”. Što baš i nije geopolitička tema, ali ipak.
Genetski kod civilizacije
Pa navodi: “U brojnim zapadnim zemljama učenici uče u školi da je Isus Krist bio biseksualan. Pokušaji razumnih političara da mlađu generaciju zaštite od agresivne LGBT propagande nailaze na ratoborne prosvjede ‘prosvijećene Europe’. Sve su svjetske religije, genetski kod ključnih civilizacija planeta, izložene napadu”. Mađarski premijer Viktor Orbán može konačno biti sretan, netko ga je proglasio razumnim političarem.
Da bi odmah, s biseksualnog Krista, prešao na ono što je realni problem: “Sjedinjene Države prednjače u upletanju države u crkvena pitanja, otvoreno nastojeći zabiti klin u pravoslavni svijet, čije se vrijednosti smatraju snažnom duhovnom preprekom za liberalni koncept bezgranične dopustivosti (permissiveness)”.
Koliko je baš SAD bio uključen u odluku vaseljenskog carigradskog patrijarha Bartholomaĩosa da Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi udijeli tomos kako bi postala autokefalnom, neka ostane otvorenim, osobno mislim da utjecaj nije bio toliko snažan, ali je udarac Moskvi, razvidno je, bio snažan.
Lavrov će se u tekstu još malo upustiti u područje odnosa među spolovima: “Ipak, Zapad je skovao krilaticu ‘sloboda, jednakost, bratstvo’. Ne znam je li izraz ‘bratstvo’ politički korektan u današnjoj Europi iz ‘rodne perspektive’, ali dosad nije bilo pokušaja zadiranja u jednakost”.
Ostatak teksta precizno definira poziciju Ruske Federacije u procesu definiranja novog međunarodnog poretka.
‘Lijepa bez sadržaja’
Lavrov je nezadovoljan odlukom Zapada – pod tim pojmom obuhvaća SAD i EU – da uspostavi pravila međunarodnih odnosa koja su, kako to vidi Moskva, u nesuglasju s temeljnim odrednicama UN-a. “Ljepota ovih zapadnih ‘pravila’ je u tome što im nedostaje bilo kakav određeni sadržaj. Kad netko djeluje protiv volje Zapada, odmah slijedi odgovor neutemeljenom tvrdnjom da su ‘pravila prekršena’ (ne trudeći se iznijeti nikakve dokaze) i teza o pravu da ‘počinitelje drži odgovornima'”.
Stvarni problem koji pati Moskvu izlazi na vidjelo u sljedećem odlomku: “Bez ikakve lažne skromnosti, Washington i Bruxelles se nazivaju ‘sidrom demokracije, mira i sigurnosti’, za razliku od ‘autoritarizma u svim oblicima’. Konkretno, proklamirali su nakanu da koriste sankcije za ‘potporu demokraciji širom svijeta’. Jer, navodi Lavrov, svi bi, pa i Kina i Rusija, trebali slijediti zapadne recepte o ljudskim pravima, civilnom društvu, tretiranju opozicije i medija, vladi te interakciji između grana vlasti.
Ključna su riječ ‘sankcije’, osam se puta javljaju u tekstu. Iako se ruska privreda dobro nosi s njihovim pritiskom, težak su pritisak za Kremlj. Pa ga tjeraju na sklapanje poslova s Kinom na kojima Peking zarađuje, a Moskva gubi. Dok je, primjerice, ovih dana Gazprom mirno podigao cijene plina zapadnim potrošačima. Ugovor s Kinom cementirao je cijene, nema tu pregovora.
Kineske mantre
Lavrov podsjeća da multipolarni svijet postaje realnost, ponavljajući kinesku mantru da se Zapad nalazi u silaznoj fazi te da zato postavlja “artificijelne kočnice objektivnom procesu koji se ostvaruje u pojavi policentričnog svijeta”.
Umjesto toga, šef ruske diplomacije poziva na dijalog koji obilježava uzajamno poštovanje, a u koji bi bile uključene vodeće sile i uz dužno uvažavanje interesa svih ostalih članova međunarodne zajednice. Moskva je nezadovoljna idejom američkog predsjednika Joea Bidena da organizira “summit demokracija”, što je u drugi plan bacilo prijedlog ruskog predsjednika Vladimira Putina za susretom čelnika stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a.
Zatim slijedi dio koji bi zapadne vlade trebale pomno pročitati. “Rusija, Kina i druge velike sile imaju povijest koja traje više od tisuću godina (dobra poruka SAD-u), imaju tradicije, vrijednosti i način života. Pokušaji određivanja koje su vrijednosti bolje, a koje gore, čine se besmislenima.”
Washington, Bruxelles, onaj EU i onaj NATO, kao i EU 27, moraju prestati tumačiti politiku Moskve i Pekinga koristeći zapadni kategorijalni sustav te shvatiti strahove i interese tih zemalja. Pri čemu apsolutno ne dolazi u obzir bilo kakvo popuštanje kad je riječ o globalnim standardima temeljnih ljudskih prava (vidi gore kako ih tumači Lavrov).
Proširenje NATO-a prema istoku moglo se izvesti bez stvaranja osjećaja prijetnje Rusiji. To nije samo moje, nego mišljenje brojnih zapadnih vanjskopolitičkih stručnjaka. Jer, 1997. godine nešto je bilo obećano Moskvi i kasnije prekršeno. I tu Lavrov sjajno poentira: “Čak i kad je Rusija jasno stavila do znanja da na ovu politiku SAD-a i Europe gleda kao na novu stvarnost te da ćemo nastaviti s ekonomskim i drugim pitanjima polazeći od premise da ne možemo ovisiti o nepouzdanim partnerima, Zapad je ustrajao u uvjerenju da će Moskva, konačno, ‘doći pameti’ te učiniti tražene ustupke radi financijske nagrade”.
Vodeći ruski diplomat podsjeća, i to s punim pravom, da Zapad mora shvatiti da tako misli velika većina stanovništva.