Piše: Stjepan Brzica
To je zločinačka politika jer ima u programu i u praksi isključivo zločin pomoću kojega se nastoje dokopati tuđe zemlje i imovine. A ideologija koja „pokriva“ takvo ponašanje temelji se na guslama i narodnim pjesmama a ne na kritički obrađenim historijskim dokumentima. Kod njih činjenice malo vrijede.
Uzmimo nasumice kraljevića Marka. On zastitnička legena za Srbe iako je hstorijska činjenica da je bio turski vazal i da je u turkoj vojsci poginuo. To guslarima ništa ne kazuje. Bolest anakronizma nije svojstvena samo ekstremnim Srbima, ona je zahvatila i neke bošnjačke krugove koji vjeruju da bi se mogla vratiti turska uprava, a oni kao nekad uživati u privilegijama. I jedni i drugi nisu dovoljno obrazovani da bi razumjeli tokove historije koji apsolutno odbacuju i pomisao vraćanja na prošlost u bilo kojem obliku osim u arodnim pjesmama jer je takav povratak nemoguć i nikad se nije desio.
Prvo su 1878. ekstremni Srbi vršili masovne progone Albanaca u vrijeme kad je Rusija bila nametnula Turskoj Sanstefanski mir. Velikosrbi su iskoristili to kratkotrajno stanje pa su usred zime izbaciji iz svojih punih i toplih kuća Albance od staraca do djece na što se zgražao Svijet, jer su oko puta ležali mrtvi starci i djeca smrznuti od hladnoće. Zgražalo se nad tim i znatni broj Srba između pstalih i jedan general. Postoje gomile dokaza za taj osvajački projekt po kojemu je „Turke“ i Albance (arnaute) trebalo poubijati. protjerati i opljačkati im svu imovinu i naseliti Srbe.
Nije važno bilo da li se radilo o Turcima ili samo o pripadnicima islamske vjere. Zatim su na redu trebali biti Hrvati kojima bi se bio oduzeo najveći dio zemlje, posebno Dalmacija, a prema njima bi se mogla gledati čitava Hrvatska sa Zagrebačke katedrale.
Vjerodostojno svjedočanstvo, uz ostale, donosi Ivan Meštrović, umjetnik kojega nije zanimala politika nego želja za stvaranjem zajedničke države južnih Slavena, što će se još za trajanja rata pokazati kao naivna predodžba. Rušili su Austrougarsku koja je puno griješila protiv slavenskih ineteresa, a dobili su primitivnu silu u kojoj su glavcnu riječ igrali srpski političari pomoću žandarma. Kada se pripremao sastanak članova Jugoslavenskog odbora stigli su Antun Trumbić i Milorad Drašković.
Drašković je likovao i izjavio kako će Srbi sada uređivati državu kako im se svidi jer će s njima biti čitava Srbija, Srbi prečani, a „Turke“ će natjerati silom. Prije donošenja deklaracije Pašić se usprotivio da se zemlja nazove Jugoslavija nego velika Srbija, i to je držao kao adut u rukavu jer se ni po čemu nije mogla nazvati velikom Srbijo.
Trebalo je da se Ustav izglasa dvotrećinskom nego većinom a ni prostu Pašić nije imao nego je kupio neke glasove u Sandžaku od muslimana. Sve su to bili Pašićevi manevri. „popustio je „ da se država ne zve velika Srbija nego Srba Hrvata i Slovenaca, što u paksi nije ništa mijenjalo. Tako je započeo nakaradan život te države. Kao član Jugoslavenskog odbora Meštrović se nalazio 1917. u Nici ili u Canesu gdje su u atmosferin naivnih očekivanja članovi Jugoslavemskog odbora raspravljali o državnom uređenju buduće države.
Na tom sastanku u Canesu pored Meštrovića bili su Antun Trumbić, Trinaestić, doktor Gazari i Stojan Protić kojega je u Odbor delegirala srpska vlada sa Krfa. Trumbić je presjedavao sastanku. Nakon što je Trumbić naveo Meštrovićevu ideju da su tri vjere pravoslavna, katolička i muslimanske ravnopravne.
Protić je rekao da ono stanje koje je u Bosni ostavila Austrougarska neć emoći ostati, jer to Srbi neće moći podnositi. Trumbić jeodgovorio da je to najdelikatnije pitanje u cijelom kompleksu i da je pitanje kako će se postupati s Bosnom biti ispit naše političke zrelosti. Također je istakao da je Bosna jedna od najvažnijih pokrajina u smislu dobrog ili lošeg zajedničkog života, te da je uprijašnjim sukobima bila glavni razlog nesloge između Srba i Hrvata. Za to treba naći način da nas Bosna veže a ne da nas dijeli.
Tada je Protić otvorio karte: „Pustite vi to nama, mi imamo rješenje za Bosnu.“
Kakvo gospodine Protiću, upitao je Trmbić znatiželjno. Kada naša vojska pređe Drinu dat će Turcima 24 sata, makar i 48 da se vrate na pradedovku veru, a oni ne bi hteli, treba poseći, kao što smo u svoje vreme uradili u Srbiji. Ostali članovi su bili konsternirani i zavladala je tišina.Govorite vi to ozbiljno gspodine Protiću, upitao je Trumbić. Najozbiljnije gospodine Trumbiću. U Bosni se s Turcima neće moći po europski nago po naški.
Kad su članovi odbora iznijeli argumente da se tako neće moći postupati jer da su kralj i vlada obećali da će se boriti dok se sva braća ne oslobode te da će ih vojska osloboditi a ne klati. A zašto da oni bježe sa svoje djedovine, oni koji su starosjedioci, oni koji imaju manje turske krvi u sebi nego možda oni pred kojima bi mrali bježati?
Meštrović je nastavio i naveo koliko Englezi imaju muslimana u svom imperiju, koliko Francuzi u svojem, a ovi bi se svi počeli buniti, a bez toga sam uvjeren, kad bi se počelo tako, da bi saveznici ustali i rekli srpskoj vojsci, natrag! Onda je Protić rekao da ovaj poslijednji argument jedino vrijedi.
Ovo što je Stojan Protić tom prilikom iznio i što je Trumbić doživio na Krfu gdje je Pašić manipulirao i vršio pristiske oko naziva države i njenog uređenja navijestilo je negativnu perspektivu buduće države. I pokazalo se da su velikosrbi misleći da će moći raditi što hoće izazvali sve više nezadovoljstva u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Tome je još više doprinijela veoma smišljena agrarna reforma Aleksandra Karađorđevića, koja je najmanje bila reforma.
Ona je bila smišljena za oduzimanje begovskih imanja (u koje Austrougarska nije dirala). Na oduzeta imanja su naselili solunaše, u najvećoj mjeri kao i Srbe i Crnogorce kako bi „popravili“ etničku sliku na teritorijima koje su namjeravali uključiti u takozvanu Veliku Srbiju. Nije čudno da se tom reformom baratalo kao argumentom po kojemu je manje više sva zemlja u Bosni i Hercegovini srpska.
To je propagirala zločinačka grupa oko Karadžića da bi na tu priču dijelom nasjela međunarodna zajednica koja je bosanskim Srbima dodijelila bezmalo polovinu Bosne i Hercegovine. A taj teritorij su prethodno ekstremni Srbi na najgrublji način etnički očistili progonima, masovnim ubojstvima, zastrašivanjima. U tu tvorevinu su ušla i mesta u kojima su Srbi prije rata bili manjina.
Ovdje moramo podvući i reakcije iz Banjaluke, na prvom mjestu Dodika. Neće „Srbi priznati“ da se u Srebrenici dogodio genocid, ali bi Dodik prihvatio kad bi se u rezoluciju umiješali i Srbi.. Žalosna je blio čija pogibija, ali se ne može uspoređivati namjerno sproveden genocid sa incidentim u koji je stradao izvjestan broj Srba. Ktastrofalan cinizam.