Piše: dr.sc. Mile Lasić/herzegovina.in
Razgovarali smo u OKC Abrašević u Mostaru, jer je moj Filozofski fakultet nedjeljom zaključan, ponajviše o situaciji u Mostaru, BiH i u „zemljama Zapadnog Balkana“ te s tim nužno povezano i o mogućoj još uvijek europskoj perspektivi ovih zemalja.
Trudio sam se mladim Nijemcima predočiti kako i u BiH žive mladi ljudi slični njima, ali nemaju sreću da se razvijaju u pluralnom i zdravom okruženju, jer se u BiH i u Regiji još uvijek vode „nezavršeni ratovi“ koji su i razlog što se unutar svih ovih zemalja više – manje i četvrt stoljeća od „jugoslavenskog rata“ (Dunja Melčić-Mikulić) radi o „podijeljenim društvima“ i „nestabilnim državama“, da iskompiliram ovdje i zagrebačku politologinju Mirjanu Kasapović. Zbog svega toga se umjesto putem uspjelih modernizacija i tranzicija u vremenima „druge Moderne“ (Ernest Gellner), koja se posrećila nekim narodima i zemljama istočne Europe, upravo u „zemljama Zapadnog Balkana“ u vremenima post-Moderne završilo u pred-Moderni, u demokraturskom ambijentu strahova jednih od drugih, idealnom samo za tranzicijske pljačke i političke i privredne „muljatore“, koji su i BiH i Regiju doveli u stanje ni rata ni mira, pogubno za obične ljude, tranzicijske gubitnike – građane sviju nacija.
Koristio sam se u ovim razgovorima i dijelovima mojeg starog eseja o Mostaru „podijeljenom gradu i podijeljenim osjećanjima“, objavljenom na njemačkom jeziku u sociološkom časopisu „Diskursi“ (Mostar anno Domini 2011: Die geteilte Stadt und die geteilten Gefühle“, No 4/2013) i u mojoj knjizi: „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ (FES, 2015.).
U njemu sam se pozabavio mostarskim paralelnim svjetovima i ratnim stradanjima, pokušavajući objasniti jednoj skupini SPD-ovih političara iz cijele Njemačke što se to još uvijek zbiva u Mostaru. Pritom sam se ciljno oslonio na dosje: „Premošćivanje mržnje“, objavljen u uglednom tjedniku: „Die Zeit“ (vidjeti, www.zeit.de/2003/12/mostar), čija je glavna poruka bila da u ovoj uzavreloj kotlini ima svega po dvoje, ali ništa ne funkcionira kako treba. Tomu se i nema što dodati ni pet godina poslije.
Čudo od ljepote zvano obnovljeni Stari most samo je zakratko probudilo nadu da je nekadašnji Mostar ponovo moguć, konstatirao sam i tada, no nije, jer rat ovdje još nije završio, pa se političkim sredstvima dovršavaju „nezavršeni ratovi“ (I. Lovrenović), pa će možda, “završiti mirom tek onda kada izblijede sve istine”, kako je i kazano u podnaslovu dosjea o Mostaru u tjedniku “Die Zeit”.
U ovom dosjeu radilo se suštinski o upozorenju da se postojećim politikama u BiH i u Mostaru ne nadilaze ratne traume ni jednih ni drugih ni trećih niti se postojećim politikama uopće može stići do empatija prema stradanjima svojih sugrađana, te tim putom do međusobnih isprika i izmirenja. „Tek kada sve istine izblijede mogao bi ovaj rat prerasti u mir”, poručeno je, primjerice, u zadnjoj rečenici tog mudroga i slojevitog dosjea u tjedniku “Die Zeit”.
Ne zaboraviti žrtve, ali zaboraviti Zlo, uzaludno poručuje već godinama i moj mladi mostarski prijatelj, đakon SPC-a Branislav Rajković koji je putem njegovih teoloških studija i etike utemeljene na vjeri došao do zaključka da se oprostiti mora, kako bi se moglo normalno živjeti, ali kao da ni njega ni njemu slične nema tko čuti u ovom Gradu, Zemlji i Regiji.
Po povratku u Zavičaj prije osam godina bio sam uvjeren kako bi nam njemačka iskustva ozdravljenja mogla pomoći, pa sam ispisao na stotine tekstova i dvije knjige na ove teme: a) knjigu – pledoaje za izgradnju kulture sjećanja po uzoru na Nijemce (Kultura sjećanja, FES, 2011.) i b) Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja (FES, 2015.), ali danas se osjećam poraženim i čovjekom i autorom u ovom pogledu. Prosto imam osjećaj da sam “sipao vodu u rešeto”.
U našim podijeljenim društvima i ne radi se ozbiljno i planski na osposobljavanju za empatiju prema svim žrtvama, nego se uz pomoć autoviktimizacijskih narativa i politika radi, nažalost, o pripremama sljedećih ratova. I o tome sam govorio mladim Nijemcima.
Citirao sam im, također, na samom početku razgovora porugu na račun Balkana njihovog carskog kancelara po imenu Otto von Bismarck, izgovorenu na „Berlinskom kongresu“, u srpnju 1878. godine: „Za mene Balkan nije vrijedan zdravih kostiju jednog jedinog pomerskog grenadira.“
Htio sam im, zapravo, pomoći da se oslobode i germanskih i zapadnoeuropskih predrasuda prema Balkanu koje vele „što južnije to tužnije“, pri čemu Balkan počinje u njemačkim očima već u Austriji. Nije li „Kakanija“, K. und K. monarhija, stalno srljala u avanture prema jugu, naduto se umiju rugati Nijemci, kao da su u tom bili posve nevini. S (ne)pripadnošću ukletom Balkanu se uistinu muče i Austrijanci i Slovenci, ali ponajviše Hrvati, koji kontraproduktivno ignoriraju ili isključuju iz svoje srednjoeuropsko-mediteranske-zapadnobalkanske identitarne strukture upravo zapadnobalkansku, jer Balkan počinje tobož tek na hrvatskim južnim i istočnim granicama s BiH i Srbijom.
Objasnio sam studentima kako to u Hrvatskoj ide toliko daleko, da se niječe i čisto tehnički izraz u „eurologiji“ kakav je „zemlje Zapadnog Balkana“. Doduše, ovaj terminus tehnicus je prvotno podrazumijevao „zemlje bivše SFRJ plus Albanija minus Slovenija“, a danas bi se moralo reći „minus Slovenija i Hrvatska“, jer su obje zemlje u EU. Čak i iz ovog operativnog pojma proistekla izvedenica „Regija“ izaziva grč i liberalnih Zagrepčana, u što sam se uvjerio i u jednoj TV emisiji u izravnoj prepirci sa sveučilišnim profesorom Žarkom Puhovskim. Obojica smo tvrdgoglavi, ali kao da je on „Bosanac“ ili „de lux Bosanac – Hercegovac“, a ne ja!
Pokušao sam objasniti berlinskim studentima kako se Europa nerijetko razumijeva upravo uz pomoć otklona spram Balkana, iako je neupitno da je i kao ideja i mit rođena upravo u grčkoj kulturi i mitologiji. Nije li, možda, odgovor u tomu što se i Europska unija, Europa u njezinoj jezgri, boji povratka u vlastitu lošu prošlost, što je i sama „balkanizirana“ daleko više nego što je to voljna priznati?
No moja glavna ambicija je bila objasniti zašto EU – unatoč trenutnoj krizi – ne smije zaboraviti na „zemlje ZB“, preciziravši da bi „ZB“ u tom slučaju mogao eksplodirati, a što bi imalo grdne posljedice i za samu Europsku uniju. Zbog toga sam se i pozabavio fenomenom tzv. životnih laži u EU, opet uz pomoć respektabilnih njemačkih autora. U tzv. životne laži u Europskoj uniji, piše Ulrich Ladurner, ugledni kolumnist najvažnijeg njemačkog tjednika za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ pripada i uvjerenje da joj Balkan ne može pobjeći, jer ove države i „nemaju alternativu članstvu u EU“.
U Ladurnerovom razumijevanju Europa je, međutim, najlomljivija upravo na Balkanu, a „alternative, koliko god bile užasne, dobijaju na atraktivnosti“. Već prije točno 25 godina je u Regiji „započelo dugo čekanje na članstvo u EU“, upozorava Ulrich Ladurner, ali su u međuvremenu samo Slovenija i Hrvatska unutra, dok su još uvijek u redu za čekanje BiH, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija, kojima „noge od čekanja lagano postaju umorne“, a s obzirom na to da se „cilj sve više udaljava, šire se nemiri“.
Otuda se mnogi u ovim zemljama i počinju pitati: ne bi li trebali ići nekamo drugdje, možda ima i boljih mogućnosti nego u EU? Ponuda ne nedostaje, poantira Ladurner: „Vladimir Putin privlači snagom iz Moskve, kao i Recep Tayyip Erdogan iz Turske, a i ekstremistički islamisti iz zemalja Golfa bi se rado ukorijenili na vratima Europe, pa snažno pumpaju novac u Regiju“. Potom Ladurner zaključuje, ipak „nisu SAD, Rusija i Turska sile reda na Balkanu“, nego tu ulogu mora ispuniti Europska unija, htjela ili ne, inače je nitko više u Regiji neće uzimati ozbiljno“!
Naravno, EU ne može privlačiti sebi ove zemlje obećanjem brzog pristupa, to bi bilo „nerealno“ i k tomu, „bilo bi opasno“, jer se u ovom momentu unutar EU radi u prvom redu o „konsolidaciji“, ali bi se moralo raditi i o tomu da se „Balkan osigura“ i za sebe i za EU. „EU mora ljudima tamo jasno kazati; Vi pripadate nama i mi ćemo učiniti sve što je moguće da vaši životi postanu bolji, sigurniji, dobrostojeći“, poručio je Laduner u zadnjem pasusu njegove mudre kolumne (Wo Europa am zerbrechlisten ist, Die Zeit, 02. 02. 2017.), dok „na Putinovu, Trumpovu, Erdoganovu i adrese golfskih država moraju biti emitirane poruke: od ove regije ne odustajemo, jer je ona središnji dio Europe.“!
I u kolumni uglednog urednika i publiciste Thea Sommera, jednog od zaštitinih znakova tjednika „Die Zeit“, konstatira se kako demokratizacija u „zemljama ZB“ ne ide naprijed, nego unazad što je povezano s manjkavim gospodarskim razvojem koji je prvi razlog za brigu, a drugi je „povratak geopolitike“, preciznije rivalitet velikih sila na najkrhkijem europskom mjestu, dakle na prostoru „zemalja ZB“.
U Sommerovoj kolumni „Vojnici nisu dovoljni“, već u ponaslovu se poručuje „Kriza u Makedoniji, nacionalizam na Kosovu, 180 ministara u BiH, Balkan se zaljuljao, a Europa gleda u drugom pravcu i prepušta Regiju velikoj sili – Ruskoj federaciji“. (Soldaten reichen nicht, Die Zeit, 28. 03. 2017.). U kolumni Sommer tvrdi i da je europski pogled u ovom momentu u prvom redu usmjeren na „sjeveroistok Srednje Europe, na Baltik i Ukrajinu“ te da bi EU morala daleko više činiti „ako se želi preduprijediti da Balkan još jednom ne postane bure baruta.“
U ovomu kontekstu mi se učinilo smislenim obrazložiti njemačkim studentima i izjavu odlazeće francuske veleposlanice u BiH, madam Claire Bodog’ny te zašto sam njezinu izjavu pomalo drsko suprotstavio neutemeljenoj slatkorječivosti Nj. E. Larsa Gunnara Wiegemarka, šefa Delegacije EU u BiH, kojemu sam poručio da “umjesto sladunjavih poruka i neumjesnih usporedbi francuske i naše situacije, obrati pažnju na pomenutu izjavu odlazeće kolegice madam Claire”, što je korektno zabilježio Start BiH (u dvobroju od 16. svibnja 2017.).
Madame Claire je, inače, tražila jedne prigode u Mostaru razgovor “u četiri oka” (tête–à-tête), pa smo i razgovarali “bez rukavica”. Pomogao sam joj, čini mi se, da izgubi i posljednje iluzije o tobožnjem europejstvu političkh kvazi-elita u BiH, ako ih je uopće i imala, a ona meni da manje griješim u prosudbama raspleta u EU.
O tomu da nas je upoznala kakvi jesmo i svjedoči njezina izjava: “I ono što mogu konstatirati nakon tri godine provedene ovdje, to je da cilj nije pomirenje. I da cilj nije da se živi zajedno. Svatko se povlači na svoj teritorij, koji on kontrolira i eventualno ga kontrolira nelegalnim sredstvima.” Adio madame Claire!
Dan Europe 2017.: K’o bombona, mo’š mislit u Mostaru?
U ovom prvom javljanju za portal „Herzegovina.IN“ moram kazati kako sam veoma zahvalan svima koji su doprinijeli da se na mojemu Filozofskom fakultetu ove godini upriliče povodom Dana Europe (09. svibnja) dostojanstveni susreti studenata sa Studija politologije Filozofskog fakulteta Sve-Mo i studenata sociologije i psihologije Nastavničkog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić iz Mostara.
“Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju.”, bila je glavna poruka i s ovih mostarskih susreta, pa se ovdje i izrijekom zahvaljujem onima koji su ih omogućili, u prvom redu dekanima dvaju mostarskih fakulteta s različitih javnih univrziteta – Asimu Peci i Zoranu Tomiću, potom i pročelnici Studija politologije na Filozofskom fakultetu Sve-Mo, kolegici Gordani Iličić, koja je i predsjednica Centra za politološka istraživanja (CPIFF) što smo se sinergijskim trudom svi mi u „podijeljenom gradu s podijeljenim osjećanjima“ za trenutak mogli osjetiti – uz sve naše oformljene i nedovoljno otvorene identitete – i Europljanima.
Posebno, hvala Daliboru Dadi Milasu, koji je u ovoj akademskoj godini po drugi put došao iz Graza u Mostar, kako bi donio dašak Europe i u našu zaparloženu kasabu. Već jesenas je na Filozofskom fakultetu prosto blistavo dekonstruirao fenomen sekularizacije (države, društva, čovjeka), a ovaj put neskrivenu spregu religijskih zajednica i politika koja ne može biti dobra ni za vjeru ni za politiku. Ništa za njim nisu zaostajali u njihovim dekonstrukcijama istih fenomena već spominjani đakon SPC-a Branislav Rajković i docentkinja na Nastavničkom fakultetu Univerziteta Džemal Bijedić, kolegica Merima Jašarević Beganović.
U prvom javljanju za portal „Herzegovina.IN“ prijavljujem uredno i da me „popečatilo“ za Dan Filozofskog fakulteta (23. svibanj) za doprinose nastavničkoj djelatnosti i ugledu Filozofskog fakulteta u javnosti. Nagradama se, naravno, uvijek vode politike onih koji ih dodijeljuju, pa je, posebice kad ste među nagrađenima, potrebno imati na umu kako je umjesto vas mogao nagradu dobiti i netko drugi.
Nužno je i zahvaliti se onima koji su birali, jer su očigledno dobro birali ovaj put. No šalu na stranu, kad primite “Plaketu za osobit doprinos ugledu i promociji Fakulteta u javnosti” imate i neugodni osjećaj kako ste ne samo “popečaćeni” ovim činom nego i odgurnuti u “društvo mrtvih pjesnika”.
K tomu, meni se na pristojnoj svečanosti na FF-u, ničim izazvano, odnekud iz duboke podsvijesti pojavilo prisjećanje na trenutak kad je moj pokojni otac Pero Lasić Pećijić dobio Orden socijalističkog rada u onomu nenarodnom, propalom i nevaljalom sustavu. Dobri moj ćaća bio je, čini mi se, tada jednako zbunjen kao i ja danas.
Sve nešto mislim, kad i Pećijići dospiju za nagrade, pa bili to i „srebreni ordeni“ i „plakete“, nekomu ili nečemu odzvone zvona. Da nisu odzvonila, kukala nam majka, već europskoj budućnosti BiH unatoč silnoj slatkorječivosti po službenoj dužnosti i u BiH i u Europskoj uniji?