Piše; Kristina Spajić-Perić/Republikainfo.com
Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini u nedjelju obilježava Svjetski dan sredstava društvenog priopćivanja, kada su svi katolici u našoj zemlji pozvani moliti za medijske djelatnike i razmišljati o poruci Svetog Oca koju upućuje svake godine za tu prigodu.
A koje su to preporuke pape Franje zna se. Papa je pozvao na novinarstvo mira i istine, dakle zaustavljanje lažnih vijesti. I u BiH se pomalo provlači taj termin fake news, pa se o njemu održavaju i kojekakvi skupovi.
Kao praktični novinar, sada već s gotovo dva desetljeća staža u nogama, ili možda bolje rečeno rukama moram reći da je naziv fake news daleko negdje na ljestvici problema koje bih ja izdvojila u bh. novinarstvu.
Pitali su me jednom u Sarajevu na nekoj skupštini izjavu o stanju novinara u BiH i onda sam kazala da je činjenica da novinari u BiH žive mnogo lošije nego zaslužuju obzirom na odgovornost posla koji rade, i često izvješćuju o obespravljenosti drugih, premda su oni u trenutku dok drže diktafon mnogo obespravljeniji od onih o kojima pišu. U novinara je normalno da godinama rade na crno i liječe se privatno jer nemaju nikakva osiguranja, premda će pisati i izvještavati o onima koji traže povećanje plaća i prava, koja oni nisu možda nikada ni imali. U novinarki je normalno da će najkraće biti uz novorođenče, do zadnjeg dana trudnoće raditi, pa i ubrzo nakon što rode jer sebi drugačije ne mogu priuštiti.
Kada si roditelj i novinar onda često ne znaš što znači redovita plaća, i kako ćeš i kada platiti račune. Nije onda čudo ni što novinari iseljavaju, pa više bivših kolega srećem na facebooku u Irskoj, nego u gradu. To je surova zbilja novinara u privatnim medijima, a ni državni nisu daleko odmakli. Dakle, novinari u BiH su ugroženi, a kao takvi podložni različitim pritiscima. Upravo bolji život i uvjeti rada za novinare u konačnici bi doprinijeli tome da oni još savjesnije i bolje obavljaju svoj posao i da se bore za istinu.
Dakle, lijepo bi bilo u nedjelju moliti i za bolji život novinara, a da je fake news najveći problem to je fake news. Slušam jednom jednu mladu kolegicu, sva nadobudna, kaže da su novinari krivi za vlastito stanje i moraju se buniti u vlastitim kućama. Nisam se mogla ne javiti i kazati da su njezine teorije dijametralno suprotne praksi. Pobuna u privatnim medijskim kućama jednaka je i otkazu, a zbog neuravnoteženog tržišta rada, i vojske nezaposlenih novinara pobuna znači i brzu zamjenu na radnom mjestu. Dakle, ima tko će raditi, u takvim i još gorim uvjetima. Možda ne isto kvalitetno, no tko te pita. No, to će ta novinarka tek saznati, ili možda neće nikada.
Naime, uz novinare koji balansiraju na egzistencijalnim granicama imamo često i druge. Sa sigurnim primanjima i honorarima s pozicija na koje ih često dovodi politika. Oni neće pisati cijelu istinu ne zbog straha za sigurnost, nego zbog straha od njezina gubitka. I za njih treba moliti u nedjelju.
Na koncu, ako bih izdvajala neki problem domaćeg novinarstva kao prioritetan on se ne bi zvao fake news, nego prešućena vijest. To je ono što znamo, a odbijamo napisati, bojeći se za vlastiti sigurnost, sigurnost ukućana, egzistenciju, i jer se prilagođavamo uređivačkoj politici pojedine medijske kuće. Upravo je to po meni najcrnje u domaćem novinarstvu i mnogo izraženije od lažnih vijesti koje se kao takve odmah prepoznaju. S druge strane nenapisane vijesti se ne mogu pročitati, a neobjavljene istine kudikamo su gore nego pokoja laž.