Portal Geopolitika.news donosi analizu analizu i prosudbu prof.dr.sc. Igora Dekanića, a koji, baveći se ekonomikom i geopolitikom energije, dugo prati energetsku situaciju i orijentaciju Sjedinjenih Američkih Država, oko pitanja hoće li nova republikanska administracija SAD-a u drugom mandatu predsjednika Donalda Trumpa doista promijeniti energetsku orijentaciju kao što predviđaju brojni analitičari poslije njegove izborne pobjede?
Početkom 21. stoljeća SAD je započeo proces promjene energetsko – geopolitičke strategije i nagovijestio da će pristupiti i promjeni osnovnih energetsko – geopolitičkih ciljeva na Bliskom istoku. Amerikanci su razvojem tehnologije hidrauličkog frakturiranja u horizontalnim bušotinama, i eksploatacije rezervi fluidnih ugljikovodika u slabo propusnim stijenama u novim okolnostima ponovno stekli svjetsko vodstvo u proizvodnji i plina i nafte. Time je tehnologija eksploatacije nekonvencionalnih zaliha ugljikovodika oslobodila SAD od potrebe uvoza nafte i relaksirala potrebu nadzora Bliskog istoka.
Poslije pobjede u hladnom ratu SAD i porasta domaće proizvodnje ugljikovodika, SAD se etablirao kao vodeći proizvođač fluidnih ugljikovodika, čime su Amerikanci u materijalnom smislu osigurali pobjedu u hladnom ratu te poduprli globalnu dominaciju poslije toga.
U knjizi citiranoj na početku ovog komentara (Izvor br. 1) autor je naveo tada poznate iznose rezervi i resursa fluidnih ugljikovodika iz nekonvencionalnih ležišta, poput nisko propusnih nalazišta u škriljcima i ostalih nekonvencionalnih nalazišta. Aktiviranjem većeg dijela tih rezervi i resursa SAD je sada ponovno najveći proizvođač nafte i plina te izvoznik naftnih derivata i ukapljenog prirodnog plina uz zadovoljavanje vlastitih potreba za ugljikovodicima.
U prosudbi energetske politike predsjednika Trumpa u prvom mandatu, 2017. i dalje, autor ovog komentara je napisao kako „koncepcija američke energetske politike u budućnosti neće se mnogo odmaknuti od tržišnog koncepta, liberalne ekonomske doktrine i konzervativnog ustrajanja na dosadašnjim resursima energetske osnove SAD-a, tehnološkim postignućima i globalnim liderima američke energetske strukture i tvrtki“[9].
Slično bi se moglo i sad prosuđivati, jer SAD će vrlo vjerojatno održavati orijentaciju na domaću proizvodnju fluidnih ugljikovodika uz re-industrijalizaciju zemlje na tom temelju kao i potporu američkim globalnim energetskim, industrijskim i financijskim tvrtkama produljenjem politike geopolitičke dominacije SAD-a.
Pri tome će u ovom mandatu predsjednik Trump možda biti suptilniji u vezi Pariškog sporazuma, kojeg je tada jednostavno napustio, a poslije toga, predsjednik Joe Biden vratio SAD među potpisnike Sporazuma. Naime, sada u drugom mandatu jedan od najvažnijih podupiratelja izbora Donalda Trumpa, te kako je najavljeno, i jedan od najvažnijih suradnika u njegovoj novoj administraciji bit će jedan od najvećih američkih industrijalaca te globalno vodećih investitora u nove energetske tehnologije i sustave, Elon Musk.
Sredinom i pod kraj drugog desetljeća 21. stoljeća, unatoč dominaciji SAD-a, postaje sve jasnije kako započinju značajne gospodarske, a za njima i političke promjene. Izvoz primarne energije s Bliskog istoka okreće se od Europe i SAD-a prema brzo rastućim azijskim ekonomskim divovima, Kini i Indiji. Svijet postaje politički multi-polaran, pri čemu energija i raspolaganje energetskim resursima ostaje geopolitička konstanta. U budućim geopolitičkim kombinacijama sve više će se uzimati u obzir i nove energetske sirovine, koje se koriste u novim energetskim tehnologijama i energetskim sustavima. To će u globalnoj strukturi korištenja energije imati sve veći udio usporedno s ubrzavanjem globalne energetske tranzicije u smjeru održive energetike i prihvatljivije strukture primarnih izvora energije.
Zbog svega toga, američka energetska politika će, uzimajući u obzir mogući novi hladni rat u Aziji, forsirati domaće fluidne ugljikovodike, uz pažljivo održavanje savezništva sa zemljama Bliskog istoka, velikim izvoznicama nafte i plina sa sve većim tržištem u Aziji, posebice u Kini i Indiji.
Ovo oslanjanje na naftu i plin, nuklearnu energiju i energetske sustave koji su na njima utemeljeni, trajat će usporedno s prijeporima i potencijalnim sukobima sve dotle dok zrakoplovi, tenkovi, ostala borbena vozila i veći dio pomorskih vojnih plovila imaju za pogon derivate fluidnih ugljikovodika.
Tekst u cijelosti možete pročitati OVDJE.
/Desk/