Piše: Adis Hasaković/AlJazeera
Naslovi sustižu jedan drugog…
“Za odlazak na hadž devet pripadnika Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine građani platili 67.500 konvertibilnih maraka [oko 34.000 eura]!”; “Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine uposlenicima plaća hodočašće na Krf, kako bi proslavili ‘junačku tradiciju srpske vojske’!”
Pojašnjenje Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, koje je potvrdilo ovaj aranžman: “Odlazak na hadž muslimana iz strukture odbrane Bosne i Hercegovine, kao i katolika i pravoslavnih vjernika na njihova hodočašća, predstavlja duhovno upotpunjavanje i moralnu krepost u životu vjernika.”
Kakvo je to hodočašće koje se plaća državnim novcima? Kakva je to vjerska dužnost koju plaćaju poreski obveznici?
Vjera je duboko intimna stvar. Ona se, istina, javno manifestira i prakticira, ali na način da nisi, prije svega, nekome na teret. Nema prisile u vjeri. Ima sloboda. A ta sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugog i drugačijeg. Ovdje se nasrnulo na vjeru, njene principe i čistoću.
Novac kod brice
Mislio sam da neću nikada imati potrebu da javno, ili barem na ovakav način, ističem nešto što se tiče samo mene i Stvoritelja dž.š. Ipak, prevario sam se. Ja sam hadžija i vrijednosti i sjećanja koje sam ponio obavljajući ovu petu islamsku obavezu (farz) zauvijek su promijenila mene i moj svjetonazor. I to s ponosom govorim.
Na hadž sam otišao o vlastitom trošku, bolje kazano imetkom koji mi je kroz nafaku (davanje) i bereket (dobro) u njoj dao Svemogući dž.š. Jer, da nisam imao dovoljno imetka, ja ne bih bio obavezan obaviti hadž.
Ovo što se dešava da neko, pa makar stavljao se on u službu institucije, u ovom slučaju državne, ide na hadž ili na Krf, kako bi hodočastio, ili… trošeći imetak drugih ljudi, mimo je svega čemu su me učili od malena i čemu ja učim svoju djecu.
Koga ste pitali, dragi hodočasnici? Jeste li pitali nekoliko miliona poreskih obveznika u Bosni i Hercegovini da li su oni saglasni s vašim odlukama? A da je po pravdi i pravu, trebali ste pitati svakog, i to ponaosob, prije nego što ste se odlučili na takav čin. I da ste, uzmimo hipotetički, i pitali, samo jedan od tih nekoliko miliona da je kazao “ne slažem se” ne bi imali saglasnost, odobrenje, izun, kako god. A tada, pitanje u koje se ne želimo uplitati, jer to su već Božije stvari, njihov ni hadž, ni Krf nemaju smisla.
Znam da hadžije prije odlaska na hadž, u želji da sve u vezi ove, u životu svakog vjernika posebne i odabrane dužnosti, i sami imaju dileme o tome da li je imetak stečen na dozvoljen način (halal).
U nekim ne tako davnim vremenima hadžije bi, a ima toga i danas, otišli mijenjati novac kojim će izmiriti svoje troškove za hadž u brijačnice, jer, po nekom uvriježenom mišljenju, brice i berberi svoj imetak stiču na najpošteniji i najtransparentniji (javan, svima vidljiv) način. Jer, iz brijačnice možeš izaći ili obrijan, ili neobrijan, a malo je vjerovatno da će mušterija dati pare ako nije obrijan.
Ljudi to ne mogu izračunati
Na hadž idu pozvani, Bogu se odazivaju samo oni koji su dobili “pozivnicu”. Mi, ljudi, razloge ne znamo i nismo mi tu da sudimo zašto je neko pozvan.
Ljudi su odgovorni za nešto drugo. Ljudi bi trebali urediti odnose među sobom tako da poštuju pravo drugog, da čuvaju imetak drugog i da paze na dostojanstvo drugog.
Javno dobro (budžet) se koristi i troši u svrhu javnog interesa. Koliko je dobra ovdje utrošeno za interes koji ne može biti javni, koristan svima i s kojim su se svi složili? Kojom matematikom izbrojati u koliko se imetka, prava i dostojanstva kojeg broja ljudi (građana) ovdje ušlo i narušilo bez pitanja?
Mi, ljudi, teško možemo ovo izračunati. Ali, ima ko može.