Vjernici katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti diljem svijeta danas slave navjeću kršćansku svetkovinu – Uskrsnuće Isusa Krista. Nedjelji je prethodila Korizma i Vazmeno trodnevlje. Veliki četvrtak, kao prvi dan, Svetog trodnevlja kada je Isus ustanovio Svetu Euharistiju, Svetu Misu, potom Veliki petak, dan muke Isusove i njegovog razapinjanja na križi i smrti te Velika subota kada je položen u grob.
Nakon 2017. godine, vjernici pravoslavci i katolici ponovno ove godine na isti dan, u nedjelju, 20. travnja proslavljaju ovaj najveći kršćanski blagdan – Uskrs/Vaskrs – radost zbog uskrsnuća Isusa Krista i njegovu pobjedu nad smrti i grijehom kao simbol milosrđa i otkupljenja svih ljudi.
No, ono što je također zanimljivo je da se ove godine podudaraju blagdani Uskrsa/Vaskrsa s židovskim Pesahom.
U ovoj godini, 5785. prema židovskom računanju vremena, Pesah je svetkovina kojom se prema židovskoj tradiciji, prisjeća na oslobođenje naroda Izraela iz egipatskog ropstva i njegovo putovanje prema Obećanoj zemlji.
Što je čovjek bez Uskrsa?
Razmišljajući o pitanju ‘Što je čovjek bez Uskrsa’, Marko Zubak za Katolički tjednik piše:
Puno je događaja u našem životu, puno prilika, želja i ostvarenja, ali sva ljudska htijenja, sve čežnje i želje, ne samo pojedinaca, nego cijelog čovječanstva kroz svuvremenost nisu ništa prema događaju Uskrsa koji se dogodio i događa danas.
Ovaj događaj Kristova uskrsnuća obuhvaća sva vremena, sve narode i vjekove, te ih u isto vrijeme nadilazi. On je i povijestan i nadpovijestan. Povijestan jer se dogodio u mjerljivu povijesnom vremenu, a nadpovijestan jer najsuptilnije nadilazi sve, pa čak i ono „što oko ljudsko ne vidje i u uho ljudsko ne uđe“ (1 Kor 2,9), jer se u Kristovu i našem uskrsnuću počinje ostvarivati upravo to.„Iako je čovjek po svojoj naravi stvoren za besmrtnost“, kako se izrazio papa Benedikt XVI., „tek sada postoji mjesto u kojemu njegova besmrtna duša nalazi ‘prostor’, onu ‘tjelesnost’ u kojoj besmrtnost dobiva smisao kao zajedništvo s Bogom i čitavim pomirenim čovječanstvom“.
Uskrs je počeo
Bolesnici trebaju zdravlje, zatočenici slobodu, djeca i mladi budućnost i ostvarenje, starci nadu i ohrabrenje, grješnici oproštenje, a mrtvi uskrsnuće. Sve ovo spomenuto, bez konačne pobjede Uskrsa, ne bi imalo trajnu vrijednost. Bilo bi to samo trenutno uskrišenje, poput Lazareva koji opet morade u grob. Dok na našim grobovima piše „ovdje počiva“, na Isusovu grobu zauvijek stoji: „On uskrsnu!“ (Mk 16,6).Zato sva naša polazišta, kao i u prva kršćanska vremena, moraju biti od Uskrsa. Kada to znamo i vjerujemo, onda nećemo upasti u zamke samosažaljenja, inferiornosti ili superiornosti, bolesne zavisti i uzaludne pohlepe. Sve je to promašen život! Uskrs je naše osmišljenje, naša odrednica i cilj, početak i uvir u raju – životu bez kraja. Kršćanska pjesma Aleluja odzvanja kroz sve naše živote pa čak i grobove. „On uskrsnu kako reče, veselimo se“,poziva nas uskrsna pjesma. I svaka nas nedjelja na to potiče da ne zaboravimo i da ne budemo kao „izvanzemaljci“koji su prema onoj priči sletjeli jedanput ljudima na zemlju.
Isus je živ!
„Kad smo došli na Zemlju i započeli razgovor s ljudima, ubrzo je počela rasprava. Počeli smo izazivati Zemljane govoreći: ‘Čime se vi ljudi uopće možete pohvaliti?, po čemu ste vi uopće značajni?’ A oni odgovoriše: ‘Nedavno smo letjeli na Mjesec!’ ‘Ah, pa mi već godinama putujemo na druge planete. Imate li što drugo ili je to sve?’ I što god bi ljudi naveli, mi bismo ponudili još više. Naposljetku neki čovjek reče: ‘Prije 2000 godina na Zemlju je došao BOG!’ ‘Uistinu? Onda nemojmo gubiti vrijeme… odvedite nas k Njemu!’ No, čovjek utučeno odgovori: ‘Ne možemo… Ubili smo ga!’“
Mi znamo da Isus nije mrtav. On je uskrsli, živi Spasitelj. Prije dvije tisuće godina Bog je sišao na Zemlju u osobi Isusa Krista. Rodila ga je Djevica Marija, odrastao je u Nazaretu i nakon trideset godina svog zemaljskog života predstavio se ljudima kao dugoočekivani Mesija. No, ljudi su ga prezreli i izrugali. „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,5).
Bio je izdan, uhićen i nepravedno osuđen. Premda mu tužitelji nisu mogli pronaći nikakve krivice, predali su ga svjetini i dopustili da ga razapnu. Ali Isusova smrt imala je spasonosno značenje. Bog je svu našu nepravednost stavio na svojega Sina. Isus je umro za grijehe cijelog čovječanstva. Platio je kaznu koju smo mi trebali platiti. Podnio je smrt koju smo mi trebali podnijeti. Ali, on je treći dan uskrsnuo! (Lk 9,22). Pobijedio je smrt, pakao i đavla, ali tek na križu! Po Isusovoj žrtvi i slavnom uskrsnuću i nama je otvoren put u Nebo. Međutim, Kristovom smrću nismo automatski spašeni.
Naprotiv, neki će reći da bi Krist opet prošao isto kada bi ponovno došao, samo s tom razlikom što bismo ga sada mi razapeli, kao što to i činimo svojim nejedinstvom, psovkama i ostalim grijesima. Važno je, stoga, danas zauzeti stav opredjeljenja za Krista i često moliti da nas nikakvo zlo od njega više ne odijeli, a ljubav prema njemu pokazujmo ljubeći ljude, kao što nas upozorava naš nobelovac: „Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i sućuti ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svjetla između dviju beskonačnosti. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni“ (I. Andrić, Ex Ponto).
Važno je da nas smrt zatekne žive
„Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist“,kaže sv. Pavao (Gal 2,20). Samo čovjek u potpunosti sjedinjen s Bogom, svojim Osmišljenikom zna i može smjelo koračati prema uviru svoga života, jer vrelo je njegovo Spas. Zato mu i pjeva: „O, spase roda ljudskoga, miline puni Isuse.“Jer da bi nam život imao smisla, moramo zauzeti stav prema smrti, a da bismo mogli voljeti, potrebno je vjerovati u Život. I dok gledamo patnje i stradanja nedužnih, besmislena ubijanja koja ne razumijemo, kao i onih čiju smrt nitko nije skrivio, znamo da ništa, ni mržnja ni smrt ne mogu uništiti istinsku ljubav i život kojeg nam je Uskrsli zaslužio. Zato i u takvim časovima ponavljajmo: „Ne, umrijeti neću nego živjeti i kazivat ću djela Gospodnja“ (Ps 118,17). Bit će to naše jasno opredjeljenje za život i za Onoga koji je rekao da je „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6).
Na putu s Uskrslim
Poznati su nam stihovi hrvatskog pjesnika S. S. Kranjčevića Zadnji Adam koji kažu dabez suživljenosti u temeljnu misao čovječanstva o smrti ni život ne možemo razumjeti: „I zadnjim kretom ruke/ On grabi krst, al žile mu se mrznu,/ Uz zadnji jecaj samrtničke muke/ Tek nemoćno se trznu,/ A usna samo ukoči se nijema/ U gorki smiješak beznađa i jada;/ Na tvrdi led mu mrtva glava pada/ Ko pitanje, što odgovora nema./ Tek gorki grč – ko ocjena božanstva,/ Na zadnjoj mrzne usni čovječanstva./ I prostro se je izda’nuvši tako/ Cijelog ljudstva oboreni lik,/ A blijedim noktom, zadnje što je mako:/ Napisao je u led – upitnik!“
Ako smo nekada imali neugodu nazočiti umiranju čovjeka, vidjeli smo kako ta negacija života ne pripada tom biću koje unatoč lošim osobinama, obiluje brojnim dobrima jer je slika Stvoriteljeva. Sigurno smo se tada, puni suosjećanja i boli, htjeli u potpunosti solidarizirati s umirućim, ali nam nije polazilo za rukom jer svatko umire sam. Jedino što smo mogli jest uz tihu molitvu zapaliti svijeću i pružiti križ umirućem.
Medicina kaže da je najteže za čovjeka stanje ostavljenosti i zato smo mu potrebni i u tom času, a ponajviše Krist koji se do te mjere solidarizirao s nama da je i umro i prošao kroz hladni grob kako bi i nama pokazao put izlaska iz toga besmisla. Bog bi nam zauvijek ostao dalek, stran i nepoznat, čak što više nepravedan, da nam nije darovao najjasniji „Odsjaj Slave i otisak bića Njegova“ (Heb 1,3) Isusa Krista.
Iako je čovjek znanosti i tehnike – kako je dobro ovjekovječio slavni Dostojevski u djelu Zapisi iz mrtvog doma – uložio veliki napor izgraditi sebi dom, kada je sve završio i kada je trebao u njemu živjeti, zadivljen blistavošću svoga doma, otkriva da u njemu nema ni slobode ni ljubavi jer su „bačene u jamu“.
Ali, unatoč tako duboko egzistencijalno pesimističnu raspletu on se uspijeva uzdići k visinama kazavši: „Koliko strašne muke mi je prouzrokovala i još uvijek mi donosi ova žeđ za vjerovanjem. Ona je to jača u mojoj duši, što više se u meni pojavljuju protivni razlozi. Ali ipak mi Bog katkada šalje trenutke u kojima mi je sve jasno i sveto. U tim trenutcima sam sastavio svoj ‘credo’ – (vjerujem) da ne postoji ništa ljepše, dublje, privlačnije, razumnije i savršenije od Krista, i ne samo da ne postoji ništa, nego, i to kažem s još ljubomornijom ljubavlju, da se ne može ništa niti posjedovati. I još više, ako bi mi netko pokazao da je Krist izvan istine, bez oklijevanja bih izabrao da ostanem s Kristom.“
Biti s Njim znači uza se imati rascvale trešnje, šafrane, jaglace i ljubičice kojima smo se htjeli kao djeca umiti da bismo mirisali na Uskrs. I dok blagujemo blagoslovljeno jelo sa svojim bližnjima, dijeleći onima koji nemaju, primamo srdačne čestitke, zadivljeni gledamo uznemirenu prirodu jer Život je pobijedio. Sa Živim, Uskrslim Kristom i mi ćemo pobijediti.
Ne smiju nas smesti sjemena smrti. „Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda“(M. Dizdar). Ali kad pogledamo životne sudbine ljudi, vidimo da nema kraja ljudskoj patnji koja bez vjere i našeg suosjećanja postaje beznadna. Upravo na televiziji očajan branitelj bori se da dokaže stanarsko pravo na čije presude nema pravo žalbe. Sin mu već tri godine u komi nakon prometne nesreće, a supruga se također od nekog vremena ne budi iz kome.
Život je često labirint iz kojega sami ne znamo izlaza. Sveto pismo nam otkriva tajnu života i smrti: „Ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju, pošalješ li dah svoj, opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje“ (Ps 104,29-30). Reći će netko ili pomisliti da ne smijemo razmišljati o budućnosti i smislu svega, a napose života i smrti ili da ne koristi. Možda je jedino ispravno sa slavnim Van Goghom kazati: „Ja nisam kriv što se moje slike ne cijene. Doći će jednom dan u kojem će se vidjeti da one vrijede više nego što trošim novca na boje.“
Mi nismo krivi što život nije na cijeni i što ne uspijevamo uvijek pronaći smisao patnje, ali doći će jednom dan u kojem ćemo vidjeti da se on preobražava u novost i neprolaznost, kao što se leptir rađa iz gusjenice. Isus je naša preobrazba i radost. U Njemu prebiva sva naša slava, naš mir i život.
Znamo da hod za Isusom vodi po križu, ali ne završava na križu, nego u Uskrsu. Svima vama sretan i blagoslovljen Uskrs, ne samo ovaj zemaljski blagdan, nego onaj vječni u zajedništvu sa svima svetima i Bogom našim Stvoriteljem, Duhom Svetim Posvetiteljem i Isusom Kristom Spasiteljem!
A kad nam u životu bude teško nositi vlastiti križ i gledati tuđe križeve, sjetimo se da smo narod Uskrsa, a naša je pjesma Aleluja.
/Desk/