Njemačka obavještajna služba je po prvi put dopustila povjesničarima da pogledaju njezinu aktivnost u državama jugoistoka Europe do godine 1968. Rezultat nipošto ne služi na čast njemačkim špijunima.
Koliko uspješna je bila zapadnonjemačka špijunaža u državama jugoistoka Europe? Njemačka obavještajna služba (Bundesnachrichtendienst, BND) je otvorila svoje arhive neovisnim povjesničarima, a njihovi nalazi su sad objavljeni i kao knjiga, piše Deutsche Welle.
„BND se prije svega zanimao za vojne potencijale država Istočnog bloka“ sažima Andreas Hilger, suradnik u ovom istraživanju. Poljska, Mađarska i Čehoslovačka su bile zanimljive kao područja mogućeg gomilanja jedinica sovjetske armije pred eventualni napad na Zapad. Kako bi pravovremeno saznali za takvu namjeru, njemačkim obavještajcima je vojna spremnost u Jugoslaviji, Rumunjskoj i Bugarskoj bila pokazatelj za rano uzbunjivanje.
BND zapravo ima korijen u obavještajnoj službi vojske nacističke Njemačke gdje je prvi šef BND-a, Reinhard Gehlen bio na čelu obavještajne službe sektora Istočnog fronta. Nakon rata su Amerikanci bili uvjereni u njegovo poznavanje vojnih tajni Sovjetskog Saveza pa su tako 1946. osnovali „Organizaciju Gehlen“. 1956. je obavještajna služba prešla u nadležnost zapadnonjemačke vlade. Služba je već Amerikancima “prodala” ambiciozne ciljeve, ali kako se vidi – rezultati su bili i više nego skromni.
Veliki uspjeh ako se uopće nekoga ima
„Za BND se već smatrao golem uspjeh kad bi u nekoj od promatranih zemalja uopće imali ‘dojavni izvor’. Ali njihov broj je čitavo vrijeme bio skroman, šezdesetih ih je bilo između 9 i 22 – i to u svim državama jugoistoka Europe. Povrh toga, među njima nije bilo doušnika višeg ranga,” kaže Hilger koji je u međuvremenu postao zamjenik direktora Njemačkog instituta u Moskvi.
Koliko je komplicirana bila ta njemačka špijunaža vidi se i u „Operaciji Kasiopeja“. Pod tim nazivom je BND od 1955. do 1963. vodio jednu Njemicu kao doušnicu iz bugarskog grada Vidine. Ali sve je postalo komplicirano kad je bugarska obavještajna služba prisilila supruga “Kasiopeje” da surađuje s njima. Već i to je drastično ograničilo mogućnosti te špijunke pa su tako najvrednije što je javljala bile tek površne primjedbe o tamošnjim vojnim postrojenjima. To je trajalo sve dok nije dospjela u opasnost pa je bila “isključena”.
„Problem (nedostatka izvora) je BND pokušao izjednačiti zapažanjima poslovnih ljudi, novinara i turista u te zemlje. Ali te informacije bi ostale parcijalne i nikad nisu zadirali iza kulisa”, svjedoči povjesničar. Tako je BND od 1958. i 1965. redovito slao iza “Željezne zavjese” jednog austrijskog novinara. Kodno ime „Gredler“ je tako doduše javljao svoja zapažanja i razgovore, ali čak i BND procijenio vrijednost tih informacija kao “malenu”. Vremenom se sve više tajnih službi i na Zapadu i na Istoku zanimao za taj izvor, kako zbog špijunaže tako i zbog kontrašpijunaže.
“Je li uopće znate gdje je neprijatelj?”
„Suradnici BND-a su svakako bili i domišljati”, priznaje Hilger. Na primjer, upute svojim agentima su znali ušiti u ženske gaćice kako bi ih prenijeli preko granice. “Ali rezultati i uspjesi BND-a su bili ipak veoma skromni.”
To su svakako smatrali i odgovorni u vladi u Bonnu koji nisu krili nezadovoljstvo učinkom BND-a. Ministarstvo obrane 1965. je postavilo pitanje je li vojni odsjek Službe još uopće “u blizini neprijatelja”. Već tri godine prije toga je nedostatak priznao i sam čelnik odjela za vojno dojavljivanje opasnosti, ponudivši ostavku obrazloženjem kako “ne može jamčiti” vladu Zapadne Njemačke pravovremeno upozoriti na eventualni vojni sukob.
Najveći dio dojava o stanju u državama jugoistoka Europi uopće nije niti dolazio od agenata nego od ispitivanja izbjeglica i emigranata u Austriji i Njemačkoj. Koliko je BND bio neobaviješten je pokazao i ustanak u Mađarskoj 1956. „To je za BND bilo potpuno iznenađenje“, kaže Hilger.
Od lošeg u katastrofu
Doduše, zbivanja u Mađarskoj su iznenadila i gotovo sve druge obavještajne službe Zapada, ali BND je doista spavao čvrstim snom: čitave godine uoči ustanka protiv Sovjeta je ukupno stiglo samo 20 izvješća svih vrsti iz te zemlje. A kad je mađarska obavještajna služba na granici Mađarske i Austrije i uhvatila početkom prosinca 1956. još i uhvatila Sandora Visneya koji je za BND organizirao mrežu doušnika u Mađarskoj, stanje je postalo još gore.
Uslijedilo je razotkrivanje izvora, baza i suradnika, među ostalih i čelnika odjela BND-a kontrašpijunaže za Mađarsku, Georgea Kollenya. Činjenica da je taj rođeni Mađar i nakon toga ostao na svom položaju i 1965. čak imenovan za pročelnika odjela vojne obavještajne službe protiv njegove nekadašnje domovine je samo jedna od čitavog niza profesionalnih i kadrovskih grešaka kojima si je BND sam sebi zagorčavao život.
Nacistička “stručnost”
Zapravo je i Kollenyi jedan od “stručnjaka” iz Drugog svjetskog rata za koje se mislilo da može biti od pomoći i u hladnom ratu: on je u ratu bio djelatnik Horthyeve mađarske obavještajne službe pa ga je BND angažirao zbog njegovog poznavanja zemlje i jezika. Ali to je tek jedan od mnogih primjera katastrofalne kadrovske politike u prvim danima BND-a.
“Vrijednost koja se očekivala od nacističkih i veterana Wehrmachta jednostavno nije postojala. Njihovo poznavanje zemalja je bilo selektivno i zastarjelo, sve njihove veze i poznanstva su nestala promjenom vlasti. Dokumenti svjedoče kako ti veterani nisu imali baš nikakve osobite sposobnosti za špijunažu. Bivši nacistički dužnosnici sigurnosti su u BND-u stvorili svoju mrežu tek da bi si osigurali siguran posao. Pritom je stara ideološka bliskost tih nacističkih drugova bila važnija od njihove stručnosti“, konstatira povjesničar.
Odjel za jugoistočnu Europu je tu odličan primjer. „Odjel 71“, kako mu je na kraju bio naziv, je od 1946. do 1968. bio sastavljen od bivših časnika Wehrmachta ili, kao njegov prvi čelnik Rupert Mandel, bivših suradnika nacističkog Stožera za sigurnost Reicha. Tek u šezdesetima kad je bivši SS-ovac u BND-u, Heinz Felfe otkriven kao špijun sovjetskog KGB-a u njemačkoj službi je nacistička prošlost suradnika polako počela biti problem.
Svađa među povjesničarima
Upravo taj nacistički teret BND-a je i bio povod 2011. pokrenuti znanstveno i povijesno istraživanja ove službe. Kako bi im se omogućio rad, znanstvenicima je dopušten potpun pristup arhivi tajne službe – nešto što je jedinstveno u čitavom svijetu kod neke službe koja je još uvijek aktivna. No oklijevanje u objavljivanju istraživanja i zacrnjena mjesta u citiranim dokumentima pokazuju i lošu stranu ovakvog pothvata.
Na kraju se povjerenstvo povjesničara “proslavilo” u javnosti i međusobnim svađama i optužbama. Kad je 2021. objavljena studija o suradnji BND-a s njenim partnerima, četiri profesora koja su sudjelovala u istraživanju su se međusobno natjecala jedni druge ocrnjivati za neuredan posao, stručne greške i “ideološke razlike”. Ta svađa koja je ponekad zadirala i duboko ispod znanstvenog pojasa se tek nešto smirila posredovanjem Ureda kancelarke u travnju ove godine. Ali to je i pokazatelj kako se s velikim nestrpljenjem mogu očekivati nova otkrića povjesničara njemačke tajne službe.
(Knjiga: Wolfgang Krieger (urednik), Andreas Hilger i Holgar M. Meding “Vanjska obavještajna služba BND: Operacije, analize, mreže”, izdavač Links Verlag iz Berlina, 986 stranica, preporučena cijena 80 eura.)
(Izvor: DW)