Piše: Josip Vajdner/Nedjelja.ba
Vjerojatno se mnogi još dobro sjećaju monodrame Josipa Pejakovića pod nazivom Čo’ek na čet’ri noge u kojoj, između ostaloga, na početku govori: „Ja se zovem izbiglica. A izbiglica je čo’ek koga svi izbjegavaju. I riječ ‘izbiglica’ je nastala od riječi ‘izbjegavati’. To je najvažnija riječ u životu izbiglica. Izbiglica mora izbjegavati da se nervira.“ Životna stvarnost migranata koji su na raznorazne načine stigli s prostora Bliskoga istoga i sjevera Afrike na područje BiH, ukazuje kako su ti nesretni ljudi zapravo postali izbjeglice.
Izbjegavana istina i izbjegavani ljudi
Naime, već s prvim znacima proljeća mogle su se u sve većem broju primijetiti skupine ljudi tamnije puti kako se pojavljuju u Sarajevu, odakle su se kako znaju i umiju snalazili uhvatiti put granice s Hrvatskom, odakle bi se usmjeravale u neku od zemalja Zapada. Riječ je u načelu o mladićima u – proizvoljno rečeno – dobi između 18 i 25 godina, među kojima bi se našla i poneka obitelj s djecom.
Ovdašnji „neovisni“ mediji (sa sjedištem u Sarajevu), prema već viđenom scenariju iz 2015. kada je migrantska kriza bila u zenitu (ako ovo nisu predskazanja nekih budućih većih gibanja?)u svojim su izviješćima u prvi plan stavljali upravo ove obitelji (kojih prema onomu što se moglo na licu mjesta vidjeti nema više od 5%). Na taj su način iskrivljivali i iskrivljuju stvarnu sliku onoga što se uistinu događa. Tu i tamo bi se poneki odvažili progovoriti o nevoljama koje lokalnom stanovništvu i turistima izazivaju ovi mladići, ali slika koja je odlazila u javnost nije u bitnome promijenjena.
No, u ovom kontekstu valja istaknuti: iako su ovi migranti vrlo često meta kojekakvih kriminalaca i bešćutnika koji profitiraju na tuđoj nesreći, razvidno je da i sami nerijetko predstavljaju kriminalne skupine koje mimo svih zakona žele na Zapad.
Međutim, to nije razlog da ih se tretira kao životinje. Odatle je za svaku pohvalu nakana da ih se – umjesto što će se povlačiti i mrcvariti po parkovima – smjesti u neki adekvatan prihvatni centar.
I da je to realizirano na ljudski način, bez perfidnih igara, tu bi ovoj priči, barem u ovom kontekstu, bio kraj. No, nije.
„Umjesto u Dalj – odosmo uvis“
Migranti su 18. svibnja iz Sarajeva (uglavnom iz parka preko puta Vijećnice) upućeni ni manje ni više nego u Izbjeglički centar Salakovac nadomak Mostara. Onaj tko ih je tamo usmjerio vjerojatno je imao na umu kako im je odatle bliže put Hrvatske – nego iz glavnog grada… Očito je da je prvotna nakana samo ih skloniti dalje od očiju javnosti jer tada će se o njima manje pričati i tada će profiteri moći profitirati.
Budući da migranti ne skrivaju kako im je krajnje odredište Zapad, te da ne traže azil u Bosni i Hercegovini, najbolja im je pomoć smještaj negdje na adekvatnom mjestu u sjevernoj i(li) zapadnoj Bosni. Tako bi vjerojatno i bilo da ove ljude zapravo svi ne izbjegavaju.
Vlasti u Sarajevu (državne) su to pokazale perfidno, a vlasti u Hercegovačko-neretvanskom kantonu javno, poslavši policiju da zaustavi autobuse na prijevoju Ivan-sedlo.
Nakon mučnoga natezanja, u kojemu su migranti – sada već izbjeglice – vidjele što je na stvari u BiH, ipak su nastavili put svoga novoga odredište. Tamo će, istina, imati mnogo bolje uvjete nego u parku, ali i im situacija neće biti nimalo bolja. Štoviše… možda i gora.
Odatle se na priču žalosno-logično nadovezuje crni humor s početka rata u Hrvatskoj koji kaže kako su ljudi putujući prema području uz Dunav, automobilom naletjeli na minu. Objašnjavajući poslije novinaru što se dogodilo jedan akter toga događaja je rekao: „Ja mislio da idemo u Dalj, kad ono mi odosmo uvis“.
Licemjerstvo Zapada
Bilo kako bilo, ovo je samo jedna epizoda u životu izbjeglica i njihovo gorko iskustvo apsurdnosti situacije u državi u koju su dospjeli. A iza svega stoji – to treba nedvosmisleno reći – licemjerstvo zapadnih zemalja. Da, primjerice, Njemačka zatvori svoje granice ili jednostavno kaže kako će vraćati sve one koji su, prema svim parametrima civiliziranoga svijeta – migranti tj. tražitelji boljega života, a ne izbjeglice koje bježe od rata, bilo bi puno manje onih koji bi se odlučili krenuti na ovu opasnu avanturu. Umjesto što Zapad ulaže u pregovore s Turskom da zadrži migrante, ili što očituje „solidarnost“ pružajući pomoć državama koje se nalaze na migrantskoj ruti, trebalo bi rješavati korijen problema – u samim zemljama odakle ovi ljudi dolaze. No, to je već druga priča… s još perverznijom pozadinom nego ova.
Biblijsko iskustvo i pouka
Kršćansko načelo već više puta izrazio je papa Franjo: ljudima valja pomoći vez obzira na pozadinu. To je Sveti Otac jasno izrazio u svojoj ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 14. siječnja 2018. istaknuvši da je duktus odnosa prema ovom izazovu: „Primiti, zaštititi, promicati i integrirati migrante i izbjeglice.“
Temelj toga zapravo se nalazi u Bibliji i iskustvu migracija Izabranoga naroda. „…Ti onda nastavi i reci pred Jahvom, Bogom svojim: ‘Moj je otac bio aramejski lutalac koji je sa malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postao velikim, brojnim i moćnim narodom…’“ (Pnz 26,5) i zato: „Kad obereš svoj vinograd, ne paljetkuj iza sebe; neka to bude za došljaka, sirotu i udovicu. Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj; zato ti naređujem da ovu zapovijed vršiš“ (Pnz 24,22).
Zato fenomen aktualnih migracija nije banalna stvar nego izazov koji zahtijeva sveobuhvatan, sustavan i zajednički odgovor. Migranti moraju poštivati pravila i običaje ljudi i zemalja kroz koje putuju i kamo kane ići, ali i njih se treba promatrati i pristupati im kao ljudima, a ne predmetima potkusurivanja. Sve dok to ne bude oni će biti – što svojom krivnjom (kršenjem zakona i neuvažavanjem domaćina), a što krivnjom domaćih vlasti – izbjeglice: ljudi koje svim izbjegavaju.