Chevron uživa izniman utjecaj u socijalistički vođenoj Venezueli, pozicionirajući se tako da profitira bez obzira na ishod sukoba između Washingtona i Caracasa.
Dok administracija Donalda Trumpa pojačava pritisak na autoritarnog čelnika Venezuele Nicolása Madura — udvostručujući nagradu za njegovo uhićenje, nazivajući ga “narkoteroristom” i prijeteći vojnim udarima — Maduro je pronašao ključnog saveznika u jednoj od najvećih američkih naftnih kompanija.
Venezuelski izvoz nafte u rujnu je dosegnuo petogodišnji vrhunac, potaknut djelomično povratkom Chevroneovih operacija u zemlji nakon kratke zabrane koju je uveo Washington.
Danas Chevronovi poslovi čine gotovo četvrtinu ukupne venezuelanske proizvodnje nafte. U protekle dvije godine, ta je kompanija bila zaslužna za čak 80 posto rasta nacionalne proizvodnje, navodi stručnjak za energiju Francisco J. Monaldi s američkog sveučilišta Rice.
S obzirom na to da zemlja gotovo u potpunosti ovisi o izvozu nafte, Chevronova aktivnost omogućuje vladi da dio prihoda usmjeri na osnovne potrebe — poput hrane i lijekova.
„Naftni prihodi hrane Venezuelu,“ kaže ekonomist Francisco Rodríguez. „Chevron pomaže spriječiti da se zemlja ponovno sunovrati u humanitarnu krizu koja je milijune natjerala u bijeg.“
Chevronovo istaknuto mjesto u venezuelanskoj ekonomiji pokazuje kako je tvrtka uspjela preživjeti desetljeća političkih i gospodarskih potresa te zadržati pristup golemim naftnim rezervama. No ta pozicija donosi i reputacijski teret — oporba optužuje Chevron da svojom suradnjom podupire autoritarni režim.
„Vjerujemo da naša prisutnost ima stabilizirajući učinak na lokalno gospodarstvo, regiju i američku energetsku sigurnost,“ izjavio je glasnogovornik Chevronea Bill Turenne.
Zanimljivo, Chevron se sada nalazi u položaju da može profitirati bez obzira na ishod političkog sukoba. Uspio je održati suradnju i s Madurovom vladom i s američkom administracijom. A ako Maduro izgubi vlast, Chevron bi mogao imati prednost u budućem valu stranih ulaganja.
U Washingtonu su predsjednici obiju stranaka dopuštali da Chevron nastavi izvoziti određene količine venezuelanske nafte u SAD, održavajući tako trgovinski kanal između dviju zemalja. Chevron je poznat po snažnom lobiranju — ove je godine angažirao tvrtku Ballard Partners, blisko povezanu s Trumpovim krugovima.
Unatoč povremenim prekidima proizvodnje i dugovima Venezuele prema Chevronu koji su u jednom trenutku iznosili tri milijarde dolara, kompanija je ostala u zemlji. Čak i kad su njezini zaposlenici završavali u zatvoru zbog sporova oko ugovora.
Neki američki dužnosnici opravdavaju nastavak Chevronovih operacija tvrdnjom da bi zabrana rada otvorila prostor Kini. Tu je ideju u javnosti osobito isticala Trumpova pristaša Laura Loomer.
Ipak, nakon što je Trumpova administracija u ožujku poništila raniju dozvolu za izvoz venezuelanske nafte, izvoz je u srpnju pao za 90 posto. Nedugo potom izdana je nova, stroža licenca — prema neslužbenim informacijama, zabranjuje Chevronu da izravno uplaćuje devizne prihode u venezuelanske banke. No, analitičari smatraju da i Venezuela i Chevron i dalje profitiraju.
„Chevron je ključan jer donosi financije i tehnologiju,“ rekao je zastupnik Willian Rodríguez, blizak vladajućem režimu. No oporba tvrdi da kompanija time jača autokraciju. „Chevron je učinio sve kako bi oslabio borbu za demokraciju,“ kaže Pedro Mario Burelli, bivši član uprave državne naftne tvrtke PDVSA.
Chevronova povezanost s Venezuelom seže u razdoblje Huga Cháveza, kada su mnoge strane kompanije napustile zemlju zbog nacionalizacije. Chevron je ostao, zahvaljujući dobrim odnosima između tadašnjeg direktora Alija Moshirija i Cháveza. Strategija je bila jednostavna: preživjeti političke oluje i zadržati pristup najvećim svjetskim zalihama sirove nafte.
Moshiri danas vodi vlastitu tvrtku u Houstonu, ali i dalje vjeruje da Chevron može igrati ulogu mosta između Caracasa i Washingtona piše The New York Times.
Chevron ima iskustva s poslovanjem u politički složenim okruženjima. Tijekom 1980-ih radio je u Angoli, tada pod marksističkom vlašću, dok su kubanske trupe čuvale naftna postrojenja od proameričkih pobunjenika.
Njegov uspjeh u Venezueli temelji se na stručnosti u eksploataciji nafte iz Orinoco pojasa — sirove, guste i bogate sumporom, koja zahtijeva naprednu tehnologiju prerade.
„Da je ta nafta laka za vađenje, Venezuelci bi je sami proizvodili,“ kaže bivši Chevronov izvršitelj Edward Chow.
Dok je Chevron ostao, ostatak venezuelanske naftne industrije propao je zbog lošeg upravljanja, korupcije i sankcija. Kineski i ruski partneri nisu uspjeli dosegnuti Chevronovu razinu učinkovitosti.
Sankcije tijekom prvog Trumpova mandata dodatno su ograničile Chevron, no nakon ruske invazije na Ukrajinu administracija Joea Bidena dopustila mu je da ponovno izvozi naftu iz Venezuele, kako bi ublažila globalne poremećaje u opskrbi energijom.
Europske kompanije poput Repsola i ENI-ja dobile su slične dozvole pod Bidenom, ali ih Trumpova administracija nije obnovila, čime je Chevron dodatno ojačao svoj položaj.
Ipak, rizici ostaju. Washington bi mogao ponovno promijeniti politiku i iskoristiti prijetnju obustave Chevronovih operacija kao sredstvo pritiska na Madurovu vladu.
„Postoji i reputacijski trošak,“ upozorava Monaldi. „Ali teško da će Chevron zbog toga mnogo izgubiti.“
Ako dođe do političke tranzicije, zaključuje, nova će vlast ipak trebati Chevronovu tehnologiju i kapital.
„Oporba će morati progutati ponos,“ kaže, „i brzo s njima pregovarati o novim ulaganjima.“