Piše: Marko Kostanić/Bilten
Političke stranke diljem Europe ne uživaju baš zavidnu reputaciju. Uglavnom ih se tretira skoro kao neki oblik nužnog zla. Stranke koje su desetljećima činile okosnicu liberalnih demokracija – konzervativci i socijaldemokrati – već se dulje vrijeme nalaze u silaznoj putanji. A u istom tom periodu, uz oscilacije u različitim zemljama, izlaznost na izborima postupno opada. Stranke koje pritom ugrožavaju one “stožerne” često se deklariraju kao sasvim drukčije po prirodi. Kao ključna razlika se ističe drukčiji pristup glasačima ili narodu. Te stranke sebe vide “bliže narodu”. Smatraju da nadilaze okoštali sustav predstavničke demokracije i da izravno zastupaju “volju naroda”. Tu izravnost, osim retoričkim formulama, često nastoje dokazati i novim obrascima digitalne komunikacije.
Obrise takvih pojava možemo vidjeti i u Hrvatskoj, iako ne u obliku i obimu kakvog viđamo u zemljama Zapadne Europe te češće u vidu individualnih kandidata. Tako je do prije koji dan Miroslav Škoro, kandidat na predstojećim predsjedničkim izborima, s javnošću komunicirao isključivo putem Facebooka. Dojam neposredne komunikacije koju donose društvene mreže u tom slučaju funkcionira kao prikladan dodatak sklepanom imidžu “narodnog kandidata” koji zaobilazi posredničke, koruptivne instance: stranku, televiziju i mejnstrim portale. Sličnu si je okladu pred euroizbore priuštio i sudac Mislav Kolakušić, ujedno i najveće iznenađenje tih izbora.
I on je svoju kampanju zasnivao na društvenim mrežama, investirajući i prilične količine novca u taj tip političke promidžbe. Prije njih je na sličnom tragu bio i sada već raspadnuti Živi zid. Facebook istupi i live prijenosi njihova frontmena Ivana Pernara predstavljani su kao bijeg od cenzure koju državna televizija i korporativni mediji navodno vrše nad njihovim javnim djelovanjem. Ta im je neposredna komunikacija prikladno funkcionirala kao još jedan sloj dokaza za presudni obrazac njihova razumijevanja političke stvarnosti: teorije zavjere.
Naravno, i ostali politički akteri su itekako aktivni na društvenim mrežama, ali ti se istupi doživljavaju uglavnom kao sterilni, ušminkani i proračunati. Osim ako nije riječ o gafovima. Tim profilima upravljaju profesionalni “komjuniti menadžeri”, a ne političari koji osluškuju “bilo naroda” i putem platformi zaobilaze sve one prepreke koje narod čine otuđenim od političkih institucija i procesa donošenja odluka.
Međutim, za sada, u Hrvatskoj još nema stranaka koje sustavnije iskorištavaju nove tehnološke mogućnosti i putem društvenih mreža ili vlastitih foruma angažiraju članstvo da predlaže različite mjere, sudjeluje u diskusijama i glasa o ključnim odlukama. Neki začeci tih oblika interakcije bili su prisutni na početku djelovanja stranke/platforme Zagreb je naš!, ali nisu se razvili ili promovirali kao ključni mehanizam funkcioniranja političke organizacije. No, prije nego se dotaknemo pokreta i stranaka u kojem se digitalna komunikacija predstavlja kao novi organizacijski oblik, skicirajmo rudimentarnu povijest partije kao društvenog oblika.
Skica povijesti stranačke forme
Oslonit ćemo se pritom na povijesne faze koje u svojoj nedavno objavljenoj knjizi The Digital Party: Political Organisation and Online Democracy iznosi sociolog Paolo Gerbaudo. Konzultirajući rad i ideje svog kolege Olivera Revellija, Gerbaudo povijest stranaka dijeli grubo na tri faze. Metodološki, pritom, polazi od uvida Antonija Gramscija koji je tvrdio da se ustrojstvo i način djelovanja stranaka ne može sagledati i razumjeti bez uzimanja u obzir ukupne društvene stvarnosti. Drugim riječima, političke stranke nisu entiteti koji nastaju u društvenom vakuumu već su presudno obilježeni ostalim društvenim odnosima: prije svega ekonomskim.
Na tom tragu i Gerbaudo riše svoju povijesnu putanju razvoja stranaka. Valja istaknuti da ta periodizacija nije baš precizna slika ekonomske povijesti, ali polučuje dovoljno koristan efekt za razumijevanje razlika u funkcioniranju stranaka u proteklih 150 godina.
Iako su stranke postojale i prije, kao ishodišnu točku Gerbaudo uzima masovne stranke kraja 19. i većeg dijela 20. stoljeća. To su uglavnom bile socijaldemokratske, socijalističke i komunističke stranke, iako je bilo i onih konzervativnih sa širom masovnom bazom. Razumljivo je zašto Gerbaudo izostavlja liberalne i konzervativne stranke koje su prethodile masovnim strankama s obzirom na to da je glasačko pravo bilo prilično ekskluzivno u toj fazi. A navedene stranke su ga upravo i izborile za najšire slojeve i priskrbile mu univerzalni status. Gerbaudo te masovne stranke u obliku uspoređuje s fordističkim tvornicama kao prevladavajućim modelom organizacije rada u to vrijeme. Te stranke su bile organizirane vertikalno, zastupale jasne klasne interese i promovirale koherentnu politiku zasnovanu na tim interesima, bez obzira na eventualna odstupanja.
One su funkcionirale i kao snažan socijalizacijski faktor te su članovima predstavljale i jedno od ključnih obilježja identiteta. Bile su organizirane geografski po podružnicama i ćelijama, odlučivanje je na osnovu takve organizacije bilo delegatsko, a ključnu ulogu su imali kadrovi: politički radnici zaposleni u stranci koji su funkcionirali kao posrednici između vodstva i baze. Bilo kao edukatori – od objašnjavanja “nove linije” do šireg spektra političke edukacije – bilo kao kanali kojima je članstvo vodstvu upućivalo neke zahtjeve ili tražilo objašnjenja i promjene.
Takav je oblik, dakako, bio pod stalnom prijetnjom birokratske inercije i gušenja demokratičnosti, što su mu kritičari konstantno zamjerali kao ključnu manu. U tim strankama već krajem 60-ih i početkom 70-ih dolazi do naznaka promjena. Vodstvo stranaka postaje sve fleksibilnije u odnosu na klasnu bazu i ideološku dosljednost. U sociologiji se ti pomaci registriraju s nekoliko različitih pojmova i izraza kao što su “catch-all stranka” koja sugerira krajnju ideološku otvorenost ovisno o povoljnijim okolnostima, “profesionalno-izborna stranka” koja svoje djelovanje sve više izmiče iz baze i strogo se orijentira na karijerne uspjehe političkih profesionalaca na izborima te “kartel stranka” koja također napušta političku i ideološku dosljednost i stvara s ostalim “stožernim” strankama kartel u svrhu (naizmjeničnog) održavanja na vlasti.
Ti su trendovi doveli do novog oblika koji Gerbaudo naziva “televizijska stranka”. Ta stranka, prevladavajuća osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, za razliku od masovne, svoj “uzor” ne pronalazi u fordističkoj tvornici već u marketinškoj agenciji, navodno simptomatičnom organizacijskom modelu postfordističke ekonomije. Ona ne zagovara koherentne politike zasnovane na neupitnim stavovima već se ponaša kao marketinška agencija koja prodaje svoj proizvod i orijentira se pritom tržišnim, a ne vrijednosnim principima. A taj svoj proizvod prodaje uglavnom preko televizije. Pritom su iz stranaka nestali politički kadrovi, a zamijenili su ih autsorsani marketinški konzultanti.
Digitalni iskorak?
Ta je faza dodatno otuđila bazu od političkog života te usput pasivizirala cijele sekcije stanovništva. No, nakon ekonomskog sloma 2008. godine pojavljuje se, prema Gerbaudu, novi oblik stranke: digitalna stranka. Nove komunikacijske mogućnosti koje je donio internet trebale su riješiti probleme koje su sobom nosili prijašnji partijski oblici. Internet je trebao riješiti probleme političkog predstavljanja, etablirati neposrednu demokraciju i omogućiti pravu političku participaciju širim narodnim slojevima.
Prve su na tom tragu bile razne već zaboravljene Piratske partije na europskom sjeveru, a kasnije su “internetsku demokraciju” kao funkcionalni i promidžbeni alat preuzele razne stranke i pokreti širom Europe. Gerbaudo je u svojoj knjizi odradio dubinsko istraživanje u nekoliko takvih stranaka-pokreta: talijanski Pokret pet zvijezda, španjolski Podemos, Melenchonova stranka-pokret u Francuskoj te britanski Momentum, pokret vezan uz Laburistički stranku. Najintenzivnije je proučavao Pokret pet zvijezda i Podemos. Iako je Podemos politički artikuliranija stranka i ideološki bliskija nekim prijašnjim oblicima, obje su veliki naglasak stavile na unutarnju digitalnu demokraciju. Međutim, rezultati nisu baš oduševili.
Članstvo je besplatno i dostupno poput onog na društvenim mrežama, ne plaća se članarina. Taj dojam neposredne participacije na forumima stranaka djeluje kao iskorak u odnosu na prijašnje stranačke oblike. Članovi imaju pravo, po različitim pravilima, sudjelovati u raspravama, glasati o ključnim pitanjima i predlagati rješenja. Međutim, promjene odozdo su gotovo sasvim zanemarive. Za početak, te platforme, kao i na primjer one komercijalne, nisu uopće neutralne. U gotovo svim slučajevima su s ogromnom većinom glasova pobjeđivali prijedlozi vodstva stranke, a glasanje se svodilo na puku aklamaciju. Iako su stranke eliminirale političke kadrove, ili u suvremenom leksiku: uhljebe, radnike u stranci koji su se predstavljali kao ključna kočnica demokratizaciji politike, internetska otvorena platforma za rasprave nije riješila taj problem.
Osim toga što su te rasprave često uslijed izostanka bilo kakve političke edukacije i rada s članstvom nerijetko završavale u ideološkom kaosu, očito je da su ih “dobijali” oni koji su imali najviše vremena za provoditi na forumima. Bilo da je riječ o zastupnicima ili nekim drugim “kadrovima” koji ne moraju zarađivati za život van političke domene. Pitanje plaćenog i neplaćenog političkog rada ključno je pitanje stranačke demokracije i ne može se riješiti navodnim micanjem posrednika – korumpiranih političkih kadrova.
Također, u takvim strankama je još prisutniji kult ličnosti i snažna figura vođe nego u onim oblicima koji su prethodili. Eliminacijom posrednih razina upravljanja i organiziranja stvoren je navodno izravan kontakt između vođe i baze, ali ta se izravnost svodi na onu iz pop-kulturne dimenzije društvenih mreža. Kao kad su “navijači” pratili Instagram storyje hrvatskih reprezentativaca na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i tako im se osjećali bliže. Pored toga, prisutne se u i enormne oscilacije u stupnjevima participacije članova: između prvih euforičnih valova i nekih kasnijih važnijih političnih trenutaka uglavnom na tim forumima i platformama vlada zatišje.
Ipak, sve to ne znači da su ti novi komunikacijski obrasci izlišni ili naprosto iluzija. Ne samo da su sa sobom donijeli neka puno efikasnija komunikacijska rješenja i potencijalno veću razinu demokratičnosti, oni predstavljaju i našu općenitu komunikacijsku stvarnost koju je nemoguće, a i anakrono ignorirati. Stoga, bilo kakva politička organizacija te komunikacijske obrasce treba itekako uzeti obzir.
I u smislu vlastitih organizacijskih rješenja, a i kao podloga za kritike političkih suparnika koji te obrasce koriste kao neosporne dokaze vlastite bliskosti s narodom. Nova tehnološka rješenja nisu i nova politička rješenja. Ona se moraju prihvatiti, ali pitanja demokracije, participacije i interesa se rješavaju negdje drugdje.