Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Prisjetimo se, uostalom, priča o Hrvatskoj dvjesto bogatih obitelji, izgovaranih sa samog državnog trona – a koje značiše zeleno svijetlo za kriminogenu privatizaciju tijekom devedesetih. Prisjetimo se, potom, razmjera pljačke koju je – i opet, k’o biva, zbog Hrvatske i njezinih interesa – personificirao najmoćniji tuđmanovac nakon smrti „oca nacije“.
Zbog te se i takve pljačke, uostalom, na optuženičkoj klupi uz tadašnjega premijera nađe i HDZ kao stranka – a to, ako dobro razumijem, znači da ga tamošnje državno tužiteljstvo tretira zločinačkom organizacijom, odgovornom za pljačku vlastite države. Prisjetimo se, potom, s kolikom je strašću u mandat jednog od kreatora izvršne vlasti nakon posljednjih izbora ušao Sanaderov nasljednik – i to, po uzoru na svoga stranačkog prethodnika, strašću za punjenjem vlastitih džepova.
Za razliku od Sanadera, međutim, mandat donedavnog šefa HDZ-a su, uz sklonost rasprodaji domovine kako bi omastio vlastite brke, obilježili i još neki detalji. Obilježila ga je, prije svega, nimalo prikrivana želja da se ovlada obavještajno-represivnim službama – i da se preko njih, logikom straha, kao u povijesno najautoritarnijim sistemima, uspostavi kontrola nad hrvatskim građanima, a time isključe i mogućnosti koje bi nezadovoljstvo vlašću moglo proizvesti.
Obilježilo ga je, nažalost, i intenzivno prizivanje endehazijske prošlosti – s obrazloženjem kako je ona i izraz nepatvorenog hrvatstva, ujedno i najefikasniji instrument borbe protiv neprijatelja hrvatske države, komunista prije svega.
Neoustaštvo, međutim, prethodnih godina nije obilježilo samo politiku i javni vokabular partije Tuđmanovih sljedbenika. Naprotiv, u kola iste te politike su uprezani i drugi, a neki među njima su nerijetko bili i njezini vatreni akteri. U funkciju kotrljanja duha endehazije je, recimo, upregnut dio braniteljske populacije – dio koji je, istina, i sam na pozicijama nostalgije za vremenima Pavelića i družine. U istoj funkciji je, potom, i značajan dio hrvatske Katoličke crkve, njezino vodstvo posebice. Prisjetimo se, uostalom, verbalnih serijala članova Hrvatske biskupske konferencije, sisačkoga i gospićko-senjskog biskupa posebice.
Neoustaštvo je, na koncu, preko hadezeovih koalicijskih partnera instalirano i u hrvatski sabor – a time je svijetu slana najuvjerljivija poruka kojim je putem šef HDZ-a i jedan od prvih ljudi izvršne vlasti Hrvatsku kanio voditi. Jer, teško je i povjerovati kako među normalnima ima i onih koji se ne zgražaju nad retorikom Ilčića, Tepeša, Ćorića i njima slična polusvijeta – a takvi su se u pola godine mandata uspjeli nametnuti kao perjanice Karamarkove vlasti.
Sve to, na svu sreću, nije moglo dugo, i moralo je završiti kako je završilo – gubitkom vlasti, ali i detronizacijom za neoustaško srljanje u jednoj od najjačih hrvatskih političkih partija najodgovornijega. Danas je hrvatski HDZ pred novim izborom – u kola takve ideologije i politike upirati ili joj za sva vremena okrenuti leđa.
Smjer se, barem zasad, nazire – a diktira ga Andrej Plenković, zastupnik HDZ-a u Evropskomu parlamentu. U pitanju je, da ne duljim, smjer moderne evropske narodne stranke – i smjer oslobođen natruha endehazijskih hipoteka kojima u ovoj partiji desetljećima nisu bili spremni okrenuti leđa.
Bilo je, ruku na srce, pokušaja da se, dovođenjem u pitanje stranačke liderske ambicije mladog hrvatskog diplomate, takav smjer u samom startu i osujeti. Na svu sreću, oni su, koliko god su se meteorski pojavili, još brže i utihnuli – i put na hadezeov tron Plenkoviću je, kako sada stvari stoje, otvoren.
Dolaskom na čelo stranke, međutim, ako se on i ostvari dakako, priča s hadezeovom prtljagom i ne završava. Potpuno suprotno, muke europeizacije ove stranke za Plenkovića tek tada započinju – jer, za to nije dovoljno promijeniti pet ili deset ljudi. Naprotiv, nužna je promjena političke filozofije koja je obilježila prethodnih 25godina godina života ove stranke.
I, da se razumijemo, krajnje pogrešno bi bilo tvrditi kako je ishod tog i takvog procesa neka vrsta jednosmjerne ulice – kako im je zajamčen rezultat istinske hadezeove europeizacije. Ili, upotrijebi li se drugačiji vokabular, rezultat istinske i detuđmanizacije i desanaderizacije.
Na mogućnost takva ishoda, istina, upućuje ličnost najizglednijeg budućeg lidera ove partije. Jer, u pitanju je mlad, obrazovan, liberalan, natruhama HDZ prošlosti neopterećen političar. I, po onome što znam – a stjecajem okolnosti, znam više od mnogih i u HDZ-u zapadnih susjeda – moralna osoba. A baš to je odlika koja je svim njegovim prethodnicima, od Tuđmana do Karamarka – iako, kako vrijeme odmiče, od te sam kvalifikacije sve spremniji izuzeti gospođu Kosor – bila strana.
Nije, hoću reći, uopće upitna ličnost novog pretendenta na HDZ-tron. Ne bi, potom, barem po prvim signalima koje prema javnosti emitira, upitna trebala biti ni spremnost mu da hadezeov brod iščupa iz ralja i plemenske i kriminalne zaslijepljenosti i usmjeri ga prema sustavu evropskih civilizacijskih vrijednosti. Ali, sve to nije i dovoljno. Jer, pitanje je koliko je snažna i unutarstranačka potpora za tu vrstu zaokreta. Nije, naime, nikakva tajna da su snage žala za endehazijskim projektom u HDZ-u i dalje jako žilave.
Nije mudro slovo ni da bi Plenkovićev dolazak one i na predstojećem saboru stranke najradije onemogućile. Nije, na koncu, nerealno pretpostaviti da će, ne uspiju li u naumu tada, novog šefa rušiti početi već prvi dan nakon njegova dolaska – i da će učiniti sve kako bi onemogućili njegov projekt ideološkog i moralnog pročišćavanja i europeizacije. Ili drugim riječima, učiniti će sve da mu za suradnike nametnu one koji će ga u njegovom naumu od prvog dana blokirati.
Plenkovića, prema tome, dođe li na čelo HDZ-a, ne čeka ni jednostavan, ni ugodan posao. Bit će mu, naprotiv, vraški teško – a ja mu, iako u tu vrstu političke filozofije nisam nikada bio i zaljubljen, iskreno želim da uspije. Ne vjerujem, dakako, da moje mišljenje dijele i neki drugi – pa ni oni kojima sam vlastitim svjetonazorom puno skloniji.
Ne vjerujem, recimo, da bi na čelu HDZ-a Plenkovića rado vidio i prvi čovjek hrvatskog SDP-a – jer, Plenković znači dodatne muke i za njega i za partiju kojom kormilari. Ali, zato sam – a ponavljam, svjetonazoru socijaldemokracije sam bliži barem tisuću puta – potpuno siguran da je uspjeh Plenkovića jedna od nužnih pretpostavki europeizacije i dobra hrvatskoga društva.
„Slučaj“ Plenković je, da ne duljim, ohrabrujući za prostor zapadno od Dinare. Pitanje je, međutim, koliko se on može preliti i s ovu stranu državne granice – na BiH i sestrinsku stranku hrvatskoga HDZ-a? Je li, drugim riječima, moguć Plenkovićev dvojnik u bosanskohercegovačkom HDZ-u – i je li uopće realno govoriti o njegovoj transformaciji iz plemensko-kriminalne u modernu narodnu partiju?
Najiskrenije, bojim se da stanje duha ne daje puno prostora za optimizam. Još konkretnije, bosanskohercegovački HDZ je danas tamo gdje je hrvatski bio do prije šest-sedam godina.
Ili pojednostavljeno, sva moć u njemu je i danas skoncentrirana u rukama prvog čovjeka. Lider je neupitan autoritet i neaplaudiranje svemu što čini ima snagu smrtnog grijeha – gotovo pa kao u Sjevernoj Koreji. Pa se ti, brale, usudi pisnuti, kamo li otvoreno kritizirati osobu koja si umišlja ulogu nacionalnog boga. I koja ne dvoji kako joj je dopušteno baš sve – pa i, zatreba li, „neprijatelje“ fizički eliminirati.
Fenomena Plenković, da zaključim, ovdje nema bez slučaja Sanader – i detronizacije onih koji su naša domaća verzija Sanadera s onu stranu državne međe. Je li, međutim, takav proces moguće i zamisliti? Na razini spekulativnoga – da! Ali, pošteno govoreći, u slijedećih pet, pa i deset godina, on se ne doima previše realnim. To, istina, ne znači da treba i odustajati. Ako ništa, vrijedi i čekati.
Iako, za hrvatskog čovjeka na gudurama bosanskim i hercegovačkim – a, tako svega mi, i za bošnjačkoga i srpskog i svakog drugog – puno bolje bi bilo nešto i činiti. Jer, bez činjenja se rijetko, samo po sebi, išta u povijesti i događalo.