Piše: Bernd Riegert/Deutsche Welle
Donald Trump je dobar predsjednik – za Ruse. Ne za Sjedinjene Američke Države i ne za ostatak svijeta.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova je retweetalo jednu Trumpovu poruku i tako joj dalo i službeni pečat Kremlja. Američki predsjednik u tom svom tweetu smatra SAD i time samog sebe, odgovornima za loše odnose sa Rusijom i to zato jer su se SAD ponašale „glupo”. Time SAD sam kriv što su ruske tajne službe provaljivale u računala američkih stranaka i izbornog tijela, možda su krive i što je ruski predsjednik okupirao Krim?
Sve je to jednostavno smiješno, ali i upravo neviđeno u novijoj američkoj povijesti. Te njegove tvrdnje je Donald Trump čak još jednom ponovio nakon susreta sa Putinom i još jednom samog sebe diskvalificirao.
Tako nešto nije dosad učinio niti jedan predsjednik. Tako jedan predsjednik države niti ne smije činiti. Pitanje je jedino koliko dugo će republikanci i stranački kolege ovog predsjednika još trpjeti tog nesposobnog, precijenjenog zmotanca u Bijeloj kući? Trump je u stanju još jedino izmucati polurečenice koje su u međusobnoj kontradikciji. Mali izbor iz proteklih dana: čas će NATO uništiti SAD, čas je to kuća ljubavi. Čas je EU neprijatelj, čas je pak Kina neprijatelj, ponekad ipak su i jedni i drugi. Čas London treba tužiti EU zbog Brexita, čas je premijerka May njegova najbolja prijateljica. Onda je Njemačka zatočenica Putina, ali onda je istovremeno Putin pošteni konkurent.
Koliko Trumpa se još može izdržati?
Te izjave posrednika nekretninama koji je preko televizijske zvjezdice postao populist in chief se još jedva mogu izdržati. U usporedbi sa ruskim predsjednikom, Trump djeluje slabo, nesigurno, nepripremljeno. Svaki put kad Trump potrga kristal vanjskopolitičkih odnosa, njegovi ministri moraju pomesti krhotine i zbrkane riječi njihovog, sa činjenicama kreativnog predsjednika opet prevoditi u politiku. Koliko dugo će htjeti još raditi taj posao?
Kod ruskog predsjednika Putina se stiče dojam da se u nastupima sa Trumpom u Helsinkiju pritajeno cerio. Jer trebao je samo tamo stajati i slušati kako Trump razara svjetski poredak. U posljednjim tjednima je psovao svoje saveznike u NATO-u, ostavio je Veliku Britaniju na cjedilu i Europsku uniju proglasio neprijateljem. Ne bi ispalo bolje niti da mu je Putin naredio što da napravi. Optužbe protiv Putina i Rusije su nasuprot tome ostale bez ikakvog epiloga. Da li je Putin pokušao utjecati na ishod američkih izbora 2016., da li je želio Trumpa kao predsjednika, da li ima neke optužujuće dokumente protiv Trumpa u svojim rukama? Kad se sve skupa zbroju, onda se gotovo može pomisliti: da, tu mora biti nečega što Trumpa nagoni da se tako ponaša upravo prema tom ruskom autokratu.
U Helsinkiju tako prije izgleda da se predsjednik sastao sa obavještajcem koji vodi njegovu misiju. Egoman i laik se sastao sa školovanim obavještajcem. Jedino što je slično među njima jest da niti jedan od njih ne smatra istinu baš tako važnom. Putin je sasvim jasno pokazao kako mu nije do povjerenja, nego do interesa koje treba provesti. Naravno da je važno da ta dva moćnika razgovaraju, ali takva predstava kakvu očito želi Trump jednostavno nije dovoljna. Svijet očekuje više od toga, to je i Trump shvatio u jednom od rijetkih trenutaka pribranosti. Ali očekivanja su ostala neispunjena.
Jadna Amerika koja si je izabrala ovog opasnog, neuračunljivog ekscentrika za predsjednika. Nadamo se da neće izazvati još više štete.