Islamistički terorizam je ponovno u središtu svjetske pozornosti. Nakon okrutnih napada na slučajne prolaznike u Parizu, sinoć su nastradali i građani Beča. Ovogodišnji niz terorističkih napada u zapadnoj Europi krenuo je nakon što je srednjoškolskom profesoru, koji je ranije učenicima pokazivao karikature muslimanskog proroka Muhameda, odrubljena glava.
Piše: Mario Nakić/LIBERAL.HR
Strašni su to zločini, ali pitanje je kako ovakvoj vrsti terorizma stati na kraj. Neće biti dovoljno pohvatati počinitelje i kazniti ih jer ljudi koji se odluče na takve napade već su se oprostili s ovozemaljskim životom. Njima ništa ne znači činjenica da će vjerojatno biti osuđeni za svoje djelo, to ih neće odvratiti od takvog zločinačkog pothvata.
Također, nemoguće je u današnjem svijetu spriječiti svaki takav napad. Neki radikalizirani pojedinci ulaze u zapadnoeuropske zemlje preko granice kao radnici, a neki su u tim zemljama već rođeni. Jako je teško na vrijeme prepoznati radikalizirane pojedince jer oni se posebno ne ističu u javnosti od drugih.
To znači da se dosadašnje metode borbe protiv takve vrste terorizma neće ni u budućnosti pokazati efikasnima. Možda treba promijeniti taktiku. Moj prijedlog će u ovom trenutku mnogima vjerojatno zvučati ludo, ali molim vas da razmislite dvaput. Moj prijedlog zove se međureligijski dijalog i razvijanje kulture tolerancije.
Mislim da je jasno da ćemo za potpunu pobjedu nad islamističkim terorizmom trebati pomoć islamskih vjerskih vođa. Vjerski vođe svih vjerskih zajednica i njihovih frakcija trebaju otvoreno razgovarati o problemima i kako što pozitivnije utjecati na svoje vjernike. Osim toga, građani trebaju shvatiti što zapravo znači tolerancija i zašto je ona bitna za mirno funkcioniranje društva.
Slobodno društvo ne može egzistirati u miru bez tolerancije. Tolerancija se u prvom redu odnosi na religije, to je bio glavni smisao Lockeovih “Pisama o toleranciji” jer su u njegovo vrijeme buktali sukobi diljem Europe. U svakoj zemlji većinska vjerska zajednica je pokušavala silom suzbiti one manjinske. Međutim, do mira i tolerancije dovelo je prvenstveno saznanje da svaka crkva ili sekta, koja je u nekoj zemlji većinska, ima i svoje pripadnike u drugim zemljama gdje oni čine manjinu. Pa su shvatili da će najbolje zaštititi svoje članove koji su manjina ako ne budu u svojoj većinskoj zemlji tlačili manjinske crkve i/ili sekte.
Danas se podrazumijeva, barem u našem dijelu svijeta, tolerancija prema svim religijama. Ali nisu svi ljudi tolerantni ni na zapadu. Osobno nisam vjernik, ali nikada me nećete čuti da ismijavam ili omalovažavam vjerske svetinje bilo koje religije. A znate da se ja ne bojim reći bilo sto, dakle ne izbjegavam to radi straha, već zato što poštujem druge ljude i prakticiram toleranciju. Za običaje koji meni nemaju smisla, ali nekome drugome puno znače, neću reći da su glupi ili bilo što loše. Zato što poštujem ljude kojima ti običaji nešto znače i prakticiram toleranciju.
Vjera je ljudima jako bitna, imajte to na umu. Omalovažavanjem tuđih vjerskih svetinja vi zapravo omalovažavate te ljude, i puno gore od toga – njihovu duhovnost. Kad bi većina ismijavala tuđu religiju, imali bismo ratove non stop. Jer ljudi na to jesu osjetljivi, što shvaćam čak i ja koji ne pripadam nijednoj vjerskoj zajednici.
To ne znači da država treba zabraniti ismijavanje Muhameda, Isusa, bilo što. Ne! Trebamo znati pravilno reagirati na one koji potiču netoleranciju ili netrpeljivost. Omalovažavanje Isusa, Muhameda i sl. je upravo to – poticanje netrpeljivosti. Takve pojave ne treba kažnjavati zakonom nego ignorirati i pokazati da smo tolerantni. Tolerancija uključuje otpornost na provokacije, ali i poštivanje različitosti.
Ako želimo s vremenom vratiti trajni mir i pobijediti terorizam, morat ćemo potpuno prihvatiti i prakticirati toleranciju. Naravno, to se očekuje i od islamskih zemalja, ali mi možemo već krenuti od sebe.