Piše: Prof.dr. Mile Lasić/Dnevni list
Pisao sam mu nekrolog za jedan zagrebački portal za koji sam tada radio, pa sam ga potom uvrstio i kao pogovor moje posljednje knjige „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“, o kojoj su čitatelji Dnevnog lista iscrpno informirani. I pri kraju godine u kojoj su s ovog svijeta otišli mnogi veliki Nijemci i Europljani, među njima i Helmut Schmidt i Günter Grass, učinilo mi se da bi podsjećanje na Richarda von Weizsäckera imalo puno opravdanje u zemlji „zarobljenog uma“ i u bolesnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko…
O “oslobođenju od nacizma“ govorili su, dakako, i prije Weizsäckera njemački umjetnici poput Heinricha Bölla i Güntera Grassa, da spomenenmo samo njih, ili političari poput Willy Brandta i Helmuta Schmidta i Helmuta Kohla, pa ipak tek je Weizsäckerov govor doživljen kao oslobađajuća istina koja je dirnula u dušu Nijemaca a svijet pokrenula da drugim očima gleda na poslijeratnu Njemačku.
Zato u danima i tjednima poslije Weizsäckerove smrti i nije bilo ozbiljnijeg medija u svijetu a da nije podsjetio barem na ključne rečenice iz njegova govora u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine: “Osmi svibanj je bio dan oslobođenja. On nas je sve oslobodio od neljudskog sustava nacional-socijalističke nasilne vladavine“. Kod nas su se ovime pozabavili tek rijetki kao da nas se ova priča ne tiče. A tiče nas se, itekako. Uostalom, izuzev na stranicama Dnevnog lista u kojemu je objavljen prošli tjedan moj hommage Helmutu Schmidtu, nitko se nije osvrnuo ni na njegov odlazak, što je Branimira Pofuka u novini u kojoj piše navelo da progovori o Schmidtu kao divu i o Hrvatskoj kao provinciji. Što reći, nego kod nas u Mostaru i u BiH je sve još mnogo tužnije i provincijalnije …
***
Dakako, to što je Weizsäckerova poruka tako snažno odjeknula i u svijetu bilo je povezano s tim da je izrečena u Bundestagu pred diplomatskim korom i u mikrofone svjetske javnosti, te da je izgovorena baš u vrijeme “change of wind“, uzlazne faze detanta i u okolnostima da su se i u bivšem SSSR-u upravo tada rađale “perestrojka“ i “glasnost“, s razlogom vezane za ime potonjeg „nobelovca“ Mihaila Gorbačova.
Ali, to što je Weizsäckerova poruka tako snažno odjeknula među Nijemcima povezano je i s tim da ju je izgovorio bivši kapetan Wehrmachta i konzervativni njemački predsjednik plemićkog podrijetla, čiji je otac u vrijeme njemačkog ministra inozemnih poslova Joachima von Ribbentropa promaknut čak u državnog tajnika (1938-1943), da bi od 1943. pa sve do kraja rata bio i diplomat pri Svetoj stolici. Zbog svega toga je i bio osuđen na sedam godina zatvora u Nürnbergu.
To što je tako krupnu istinu izgovorio plemić, a ne nečiji vanbračni sin poput Willya Brandta (kako ironizira recepciju W. Brandta na desnoj sceni nobelovac Günter Grass u “Mojem stoljeću“ (pozabavit ću se već u narednoj kolumni i Brandtom i Grassom), čovjek rođen u jednom dvorcu u Stuttgartu, k tomu i gradonačelnik Berlina (1980-1983), a povrh svega sin visokog službenika u Hitlerovom aparatu, koji je pravomoćno kažnjen, davalo je Weizsäckerovoj ocjeni dodatnu težinu.
Svi u Njemačkoj su znali da je bio od prvog dana i vojnik Wehrmachta u ratu u Poljskoj, te da je već 2. rujna 1939., službenog drugog dana Drugog svjetskog rata držao u naručju mrtvo tijelo svog brata. Bio je i brat uglednog filozofa i fizičara, izuzetno kultiviran čovjek i vrstan pravnik, pa je ispunjavao sve preduvjete za “idealnog predsjednika“ kojemu se vjeruje.
I povjerovalo mu se kad je kazao: “Osmi svibanj je bio dan oslobođenja. On nas je sve oslobodio od neljudskog sustava nacional-socijalističke nasilne vladavine .
Šesti njemački predsjednik Richard von Weizsäcker, zvan od milja i ”Srebreni uvojak”, bio je doista općeuvažavani svenjemački predsjednik u dva mandata (1984-1989-1994), dakle i u danima mirnog ujedinjenja Njemačke 03. listopada 1990. godine. Utoliko je bio i “predsjednik ujedinitelj“, ma koliko uloga saveznog predsjednika po Ustavu (koji se zove Temeljni zakonik – “Grundgesetz“) bila više protokolarne nego izvršno-političke naravi.
Nisu ga voljeli samo notorni nacisti, upravo zbog toga što je “dan kapitulacije“ Trećeg Rajha nazvao “danom oslobođenja” od nacizma. Ma koliko pamćen po brojnim kultiviranim istupima, ušao je u političku povijest Njemačke i svijeta “najboljim govorom njegova života“, tako se s u međuvremenu stilizirao njegov govor u Bundestagu od 8. svibnja 1985.
Uostalom, ova ocjena potječe od eksperta za jezike i retorička pitanja Josefa Kleina koji tvrdi da nitko prije von Weizsäckera nije tako jezgrovito izrazio ono “što većina Nijemaca misli i osjeća o 8. svibnju 1945.“ K tomu, po njemu, ovaj Weizsäckerov govor sadrži kao malo koji drugi “toliko iskrene empatije za različite skupine: za žrtve Holokausta, ali i za patnje žena, za njemačke vojnike i izgnanike iz njihovih domovina“.
Gledano i ljudski i historijski ovaj je govor jedinstven, jer je “odustao od patetike“, jer mu nije ni stalo do prigodničarskih govorenja. Von Weizsäcker je “htio pogledati istini u oči“, pa je “argumentirao mudro i angažirano, ali istovremeno trijezno i ozbiljno“, Kleinovo je mišljenje.
***
Richard von Weizsäcker je bio predsjednik SR Njemačke i kad sam – igrom povijesnih silnica – bio posljednji jugoslavenski attache za kulturu (1991-1992), pa potom zakratko i bosanskohercegovački diplomata u Bonnu i u Berlinu (1993-1994). U diplomatskom koru govorili smo o njemu uvijek s respektom. Posrnuvši duboko “u smeđu močvaru“, bilo je dominantno mišljenje među diplomatama, SR Njemačka je poslije “oslobođenja od nacizma“ jednostavno imala sreće s predsjednicima i kancelarima, pa se opravljala brže nego što se smjelo nadati. Toliko uspješno da je od “bolesnog društva“ postajalo “zdravo društvo“, govoreći rječnikom Ericha Fromma.
Dakako, nije slučajno što je SR Njemačka nedavno doživjela i da ju potomak preživjelih u Holokaustu, glavni urednik “Židovskih novina“ dr. Rafael Seligmann predloži za Nobelovu nagradu za mir (i o tomu bih mogao prirediti kolumnu, jer sam taj Seligmanov prijedlog preveo s njemačkog na b-h-s-cg jezik(e).
Dakako, to što se osobno već 20 godina bavim “kritičkim nadvladavanjem prošlosti“, po uzoru na Nijemce, nije zaslužan samo “Srebreni uvojak“, ali jeste mi izravno pomogao njegov “govor koji je ušao u povijest“ da razumijem koliko je važan čestit govor o tamnim stranama u vlastitoj povijesti, posebice u radu s mladima. “Mladi nisu odgovorni za to što se tada događalo“, precizirao je pokojni Richard von Weizsäcker 8. svibnja 1985., “ali jesu odgovorni za to što se iz toga napravi u povijesti“. Iz ovoga govora još snažnije odjekuju opomene: “Tko pred prošlošću zatvara oči, biva slijep za sadašnjost“ i “Ne smijemo 8. svibanj 1945. odvojiti od 30. siječnja 1933.“ Dakako, riječ je o datumima koji govore o kraju i početku Hitlerove strahovlade.
Temeljem Weizsäckerovih opomena ne bi ni nitko od Hrvata smio govoriti o Bleiburgu a da se prije toga nije prisjetio s pijetetom i svih žrtava u sustavu logora smrti Jasenovac. (Dakako, ne na način kako je to nedavno uradila Skupština Republike Srpske usvajajući deklaraciju o genocidu nad Srbima u NDH za internu uporabu, čija je nevjerodostojnost, ipak, primarno srpski problem.)
Ali, ne smiju se odgađati dekonstrukcije „ustašluka“, tog vlastitog nacizma, jer je nacizam najprezriviji sustav u ljudskoj povijesti. Svejedno je, pri tomu, gdje su nam u ratovima 20. stoljeća bili djedovi i očevi, stričevi i ujaci. Nužno je, dakako, dekonstruirati i ideologijske matrice lijevog totalitarizma, jer je i on “neprijatelj otvorenog društva“ (Karl Raimund Popper), te i njegovim mnogobrojnim žrtvama odati posljednji pomen!
I Hrvatima, i drugim narodima bivše Jugoslavije, dakle, tek predstoji mukorpan proces samooslobađanja od iluzija i tzv. desnog totalitarizma (fašizma i nacizma) i od tzv. lijevog totalitarizma (staljinizma i sličnih derivata koji se neopravdano podvode pod pojam „komunizam“), od viktimizacija (samostiliziranja u isključivu žrtvu) i viktimo trans-agresija (zlouporabe vlastitih žrtava za političke obračune s drugima). U krajnjem se radi o nužnosti odustajanja od kulture selektivnog sjećanja, od te prividne „udobnosti“ koja izravno vodi u neslavne povijesne reprize, u prokletstvo nemoralnih ideologija i zločinačkih praksi.
A na samom kraju treba izravno poručiti kako nema ozdravljenja bolesnih društava bez promjene nasilnih i jednodimenzionalnih narativa unutar akademskih i vjerskih zajednica, dakako i medija, koji bi morali biti daleko kompleksniji i pošteniji kako bi se konačno političke elite prisilile na odustajanje od omiljenih im viktimizacijskih jednodimenzionalnosti. Da bi se bolesna društva zaputila na put samooslobođenja i postala zdravima – baš po uzoru na Nijemce – moraju prestati njegovati kulturu laži i licemjerja. U tomu bi, itekako, mogle pomoći i poruke pokojnog šestog njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera.