Moramo li jednostavno prihvatiti davanje svojih podataka u zamjenu za besplatne internetske usluge?
“U 2026. godini online privatnost je luksuz, a ne pravo”, kaže Thomas Bunting, analitičar u britanskom think-tanku za inovacije Nesta. Govorio je o oglašavanju i opisao distopijsku viziju budućnosti u kojoj bi pametni hladnjaci u našim kuhinjama mogli dijeliti informacije o prehrambenim navikama vlasnika sa zdravstvenim osiguravateljima.
To nije neizbježna stvarnost, ali za neke je to vrlo zastrašujuća pomisao. Međutim, Thomas (25) kaže kako ne vjeruje da je ikada uopće imao privatnost na mreži. Umjesto toga, kaže: “Naučeni smo kako se nositi s tim.”
Pod tim misli na razumijevanje kontrola privatnosti i prihvaćanje korištenja podataka kao valute u zamjenu za usluge poput društvenih mreža. Prisjeća se kako je, kada je imao oko 15 godina, učitelj pitao razred tko smatra da je privatnost važno načelo koje treba štititi. “Nijedna osoba nije podigla ruku”, kaže on. “Kada danas razgovaram s ljudima koji odlaze s društvenih mreža, kažu da je to zbog vremena provedenog pred ekranom ili brige o ovisnosti – privatnost se nikada ne spominje.”
Borba za slobodu misli
Ovakva iskustva brinu dugogodišnje zagovornike online privatnosti, poput stručnjaka za kibernetičku sigurnost, profesora Alana Woodwarda sa Sveučilišta Surrey.
“Ljudima bi trebalo biti stalo do privatnosti jer ona određuje tko ima moć nad njihovim životima”, kaže on. “Kada čujem ljude kako govore da ih nije briga, upitam ih zašto imaju zavjese u spavaćim sobama.”
Woodward tvrdi da se briga o privatnosti često uokviruje kao “imanje nečega za skrivanje”, dok se zapravo radi o “zaštiti nečega: slobode misli, eksperimentiranja, neslaganja i osobnog razvoja bez stalnog nadzora.”
Podsjetilo me to na mladu influencericu s kojom sam jednom večerala. Ispričala mi je da mnogi njezini prijatelji ne plešu kad izađu u klubove jer se boje da će ih netko snimiti i iskoristiti tu snimku da ih posrami.
“Kada ljudi pretpostave da ih se stalno prati, oni provode samocenzuru”, kaže Woodward. On tvrdi da to ide mnogo dublje od plesa – da to šteti slobodi govora, što zauzvrat slabi demokraciju.
“Pomirite se s tim”
Još davne 1999. godine, Scott McNealy, suosnivač američke računalne tvrtke Sun Microsystems, slavno je rekao skupini analitičara i novinara: “Ionako imate nultu privatnost. Pomirite se s tim.”
Je li bio u pravu?
Tehnološki sektor ima dugu povijest probijanja granica privatnosti, ali je također stvorio “ograde” koje bi nas trebale štititi. Tvrtke su izbacile stotine, ako ne i tisuće alata i postavki za privatnost, lansiranih s prividnim ciljem da nam pomognu osigurati ljudsko pravo na privatnost u našim digitalnim životima. Oni uključuju privatne preglednike, enkriptirane aplikacije za razmjenu poruka, upravitelje lozinkama i VPN-ove.
Ipak, prema podacima tvrtke Statista, 2024. godine više od 1,35 milijardi ljudi bilo je pogođeno kompromitacijom podataka putem upada, hakiranja ili izlaganja – što je otprilike svaka osma osoba na planetu.
Paradoks privatnosti
U zajednici kibernetičke sigurnosti gotovo ćete sigurno čuti kako imamo više kontrola privatnosti nego ikad, ali imamo i manje same privatnosti. Postoji more propisa: oko 160 zemalja ima vlastite zakone o privatnosti. Upravo zbog toga u Velikoj Britaniji i Europi morate odabrati prihvaćanje “kolačića” (cookies) prilikom posjeta web stranicama.
Skočni prozor s dopuštenjem je sveprisutan. “Da, možeš dobiti moj prokleti kolačić! To bi trebala biti postavka preglednika”, objavio je jednom Elon Musk na mreži X u očitom gnjevu zbog stalnog klikanja.
Živciranje mnogih ljudi zbog kolačića ilustracija je onoga što se naziva “paradoks privatnosti”. To je prividna nedosljednost između nečije izražene visoke razine zabrinutosti za privatnost podataka i stvarnog ponašanja na mreži.
Anketa tvrtke Cisco iz 2024. pokazala je da, iako je 89% ispitanika reklo da im je stalo do privatnosti, samo 38% njih je bilo “aktivno u zaštiti”. Potonji su bili ljudi koji su poduzeli korake za zaštitu podataka ili odlučili kupovati negdje drugdje ako im se ne sviđaju pravila tvrtke.
Moć je u regulaciji i kulturi
Dr. Carissa Veliz, autorica knjige Privatnost je moć, tvrdi da “regulatori moraju raditi bolji posao” i u sastavljanju zakona i u njihovom provođenju.
Meta (vlasnik Instagrama, WhatsAppa i Facebooka) nudi korisnicima “provjeru privatnosti”, ali da ne biste primali ciljane oglase temeljene na vašim aktivnostima, morate platiti pretplatu. Apple kaže da je privatnost u srcu svih njegovih proizvoda, ali i oni dolaze s premium cijenom.
Veliz kaže da ljudi nisu okrenuli leđa privatnosti, već se osjećaju bespomoćno. “Djelomično je to zato što nas nadziru na načine koji su izvan naše kontrole, a djelomično zato što tehnološke tvrtke imaju interes prodavati nam priču da je prekasno.”
No, ona ne misli da je sve izgubljeno. Smatra da je potreban “višestruki pristup” – od regulatora, tehnoloških tvrtki, ali i ljudi koji “glasaju nogama” birajući tvrtke koje prikupljaju manje podataka. To bi moglo zahtijevati promjenu kulture.
Veliz je odlučila komunicirati sa mnom putem Signala, sigurne aplikacije koja prikuplja daleko manje podataka od rivala WhatsAppa. Oko 70 milijuna ljudi koristi Signal mjesečno, dok WhatsApp u prosjeku ima tri milijarde.
“To se vraća na kulturu”, kaže ona. “Radi se o pristupu pravoj tehnologiji, ali i o tome da je doista koristite.”