Piše: don Željko Majić/Crkva na kamenu
Lik generala Slobodana Praljka i čin kojim je zaključio ovozemnu trku neodoljivo podsjećaju da je sebi zasigurno priskrbio naziv hrvatski Sokrat. Čovjek sa završena tri fakulteta, hrvatski ratnik i general, nakon ubitačnih 13 godina i 8 mjeseci borbe za istinu i pravdu, kada je shvatio da je istina sudskom presudom nepovratno smrskana, pred očima cijeloga svijeta, iako je prema pravilima suda ubrzo mogao “uživati” lažan mir i slobodu, popio je otrov i domalo preminuo. Scena iz haške sudnice, iako je predsjedavajući sudskoga vijeća istom hladnoćom kojom je obrazlagao njegovu “krivnju” i potvrdivši mu već dosuđenih 20 godina zatvora, da se sakrije što se u tom trenutku u sudnici zbiva, naredio da se usred drame “spusti zastor”, ostat će trajno urezana ne samo u srce hrvatskih domoljuba nego u savjesti sudaca, tužitelja i njihovih nalogodavaca te ući u knjige kaznenoga zakonodavstva, sudskih praksa i političke instrumentalizacije sudova, jednako nacionalnih i međunarodnih. Posljednji generalski prijavak: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, popraćen drhtavim ispijanjem supstance još će dugo, pa i kada nas ne bude, odzvanjati ne samo sudskim hodnicima nego i na katedrama pravnih fakulteta. I, gle apsurda, upravo će to ostati kao trajno obilježje haškoga 24-godišnjega sudovanja. I pojedinačna pravda, koje je bilo, ostat će u sjeni ove velike nepravde u kojoj se General ubio a sud samoubio. Zaboravit će se, a već su se i zaboravila, mnoga imena koja su pred sudom prodefilirala bilo kao optuženici bilo kao pravi ili lažni svjedoci, odvjetnici, tužitelji i sudci raspravnoga ili prizivnoga vijeća. General će Praljak ostati. Njegov završni čin i krik te još više snaga dokaza, kada dođe vrijeme da se sine ira et studio bude vrjednovao rad suda, vjerujemo, otvorit će vrata istine koja je na strani Generala. Stoga su u pravu oni koji kažu da smrt generala Praljka nije besplodna. Istina će nas osloboditi od svih političkih dogovora i zakulisnih igara. Stoga i poziv obitelji i svim poštovateljima Generalova života i djela, svemu hrvatskom narodu koji je ovom presudom na poseban način pogođen, da dignu glavu jer će nam istina, i samo istina dati istinsku slobodu. I ona će zasjati u svome sjaju.
Haško je tužiteljstvo generala Praljka usporedilo sa zloglasnim visokim dužnosnikom – drugim čovjekom nacističke Njemačke i Hitlerovim dogovorenim nasljednikom Hermanom Wilhelmom Göringom (1893.-1946.), koji je u poraću, pod optužbom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, na Nürnberškom procesu pobjednika, osuđen na smrt vješanjem. No, u noći prije izvršenja presude popio je tabletu smrtonosna cijanida. Ovom usporedbom kao da su tužitelji sugerirali kako bi trebao i general Praljak završiti. Ali sam im je General u završnoj riječi, 21. veljače 2011., na ovu poredbu uzvratio ovim usporedbama: “Pa da opišem ulogu Göringa, s kojim likom bih, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan.
– Taj je ‘Göring’ smjestio svoje ‘Židove’ [Muslimane] u svoju vikendicu i brinuo se o njima.
– Smjestio je svoje ‘Židove’ u stan u Zagrebu, hranio i liječio.
– Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini [kod Čapljine]kako bi spasio žene svojih neprijatelja.
– Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama.
– Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežno Muslimani.
– Izvlačio ranjene ‘Židove’ – Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam.
– Organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15 tisuća ‘Židova’ – Muslimana iz Stoca i Dubravske visoravni splavi preko Neretve.
– Prevezao ranjenu Muslimanku – ‘Židovku’ helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam.
– ‘Židovsku’ [muslimansku]obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam.”
I tako redom činjenicu za činjenicom ispaljivao je General. I mogao je toga još više. Ali, pola sata predviđenih da kaže tko je zapravo on i kako se ponašao u ratu brzo je isteklo.
Haški sud, a i mnogi zagovornici ove, po mišljenju mnogih, sramotne presude, ništa od toga nisu htjeli čuti, istinitost provjeriti ili svjedoke koji bi to sve potvrdili preslušati. Zato su čuli da se ne odriče dr. Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika, težnje hrvatskoga naroda za slobodom i potrebom obrane u kojoj je dao neprocjenjiv prinos; čuli su, ako je težnja za slobodom i domoljublje nacionalizam, da je on nacionalist! I, ne samo da se čini, to je u fantomskoj konstrukciji udružena zločinačkog pothvata bilo presudno te je sud, “pogrješnom primjenom spoznaja nekih od društvenih znanosti učinio da postane moguće ono što nije bilo moguće, jednostavno ono što nije jednostavno”, presudio po političkoj odluci i sili a ne po istini i pravdi. A on je, u velikoj samosvijesti da nije kriv, “ne prema osjećaju nego hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta”, dopuštajući da njegov “zaključak može biti pogrješan i poštujući pravo opovrgljivosti svakoga zaključka ili stava”, pozvao sud da mu se dokaže osobna krivnja uz obećanje da će on sam, otvoreno i hrabro, preispitati svoje stajalište o vlastitoj odgovornosti te “ako spoznam pogrešku, izdržati kaznu jer se radi o pravičnom sudu te izdržavajući kaznu i sam vidjeti gdje, kako i kada je mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom”. Ovaj njegov dramatičan vapaj za istinom i pravdom od svih sudaca, jednako raspravnoga i prizivnoga vijeća, čuo je samo sudac Antonetti, predsjednik raspravnoga vijeća. Stoga su u pravu oni koji kažu da toga žalosnog dana na prežalosnu sudu suicid nije dramatski izvršio general Praljak nego haški sud i tzv. međunarodna pravda, izrekavši mu tragedijski finale.
Oni koji su bili u redovitu kontaktu s generalom Praljkom svjedoče da je u posljednje vrijeme znao češće citirati ovaj Shakespeareov sonet:
Umoran vapim ja za smrću trajno,
Kad vidim prâvû Zaslugu u Bijedi,
I jadno Ništa odjevèno sjajno,
I čistu Vjernost čija riječ ne vrijedi,
I zlatnu čast na krîvo dátu mjestu,
I djevičànsku čednost kao drolju,
I Savršenstvo ukaljano često,
I Moć što Slabost uzima joj volju,
I Znanje što mu Vlasti vežu usta,
I Ludost koja nadzirat Um zna,
I Iskrenost što tek je Glupost pûsta,
I Dòbro što je rob u službi Zla:
Umoran rado ù smrt bih i tamu,
Kad ljubav ne bih tim pustio samu.
Na žalost, umoran i razočaran u čovjeka, u sud i njegovu pravičnost i pravdu, koji pravu Zaslugu vidi u Bijedi, a Znanje u Vlasti što mu veže usta, i Ludost znade nadzirati Razum i Dobro robovat u službi Zla, napustio je ljubav prema ovozemnom životu upirući prstom u vječnu istinu i pravdu koja je moćna dati novi život. Učinio je ono što je kao vojnik i general smatrao časnim poput Hanibala: ne dati se u ruke dušmana. Po kršćanskom nauku i katoličkoj moralci ovaj se čin ne može smatrati Bogu milom žrtvom. Zato i naše molitve za pokoj njegove duše; da mu milosrdan Otac bude istinit i pravedan Sudac, dobro nagradi a zlo oprosti, istinom ga obasja i ljubavlju zagrli; obitelji bude utjeha i snaga; njegovim suuznicima i supatnicima u Haagu i drugim pritvorima i kazamatima kao i svima živima poziv da uvijek težimo za istinom i pravdom, mirom i ljubavlju, tim stupovima blagoslovljene sadašnjosti, sretne budućnosti i vječne sreće na nebesima.