U hrvatskom javnom prostoru već se godinama odvija paradoksalan proces: dok zemlja objektivno bilježi jednu od najstabilnijih i najuspješnijih faza svoje novije povijesti, politički i medijski diskurs sve je zasićeniji pričama o navodnom “povratku fašizma”, “oživljavanju ustaštva” i “radikalizaciji društva”.
Te tvrdnje ponavljaju se s takvom učestalošću da su postale gotovo samorazumljive — iako se rijetko tko zaustavi i postavi osnovno pitanje: gdje su točno ti fašisti, kako izgledaju i kakvu stvarnu moć imaju, analizira autor Eugene Brcic Jones za Geopolitiku.
Piše: Eugene Brcic Jones /Geopolitika.news
Sigurnosni analitičar Željko Cvrtila nedavno je u razgovoru za Narod.hr izrekao rečenicu koja je mnogima zazvučala neugodno, ali i oslobađajuće: “Preko Thompsona se vodi hibridni rat protiv Hrvatske.” Ta tvrdnja ne govori o glazbenom ukusu niti o obrani jednog pjevača. Ona govori o obrascu. O dugotrajnom, sustavnom pokušaju da se Hrvatsku — iznutra i izvana — prikaže kao zemlju koja nikada nije do kraja raskrstila s mračnim dijelovima prošlosti, bez obzira na to koliko se stvarnost s tom slikom razilazi.
Što hibridni rat jest — i zašto nije teorija zavjere
U suvremenim sigurnosnim studijama pojam hibridnog rata označava kombinaciju informacijskih operacija, medijskih kampanja, pravnih pritisaka, kulturnih sukoba i političkog utjecaja, s ciljem slabljenja protivnika bez klasične vojne sile. Cvrtila jasno smješta Hrvatsku u taj okvir još od kraja 1990-ih: od haaških procesa, preko selektivnih međunarodnih narativa o ratovima devedesetih, do današnjih kulturno-identitetskih sukoba.
U tom kontekstu Thompson nije uzrok, nego simptom. On je simbol koji okuplja velik broj ljudi, i to bez nasilja, bez incidenata, bez ikakvog realnog ekstremizma. Upravo zato je pogodan kao meta. Jer, kako Cvrtila precizno primjećuje, “ako želite promovirati antifašizam, najprije morate nekoga proglasiti fašistom.” A kada stvarnih fašista nema, oni se moraju proizvesti — narativno, simbolički, medijski.
Fašizam kao pojam: kada definicija nestane, ostaje manipulacija
Ovdje dolazimo do ključnog problema. Fašizam nije etiketa, nego povijesno i politološki jasno definiran sustav vlasti. Povjesničari poput Rogera Griffina ili Roberta Paxtona fašizam opisuju kao totalitarni politički projekt obilježen ukidanjem demokracije, jednopartijskom državom, kultom vođe, nasiljem kao legitimnim političkim sredstvom i potpunom kontrolom društva.
Ništa od toga danas u Hrvatskoj ne postoji. Hrvatska ima višestranačke izbore, slobodne medije, neovisne sudove, aktivno civilno društvo i punu integraciju u EU i NATO. Govoriti o fašizmu u takvom kontekstu znači ili ne razumjeti pojam — ili ga svjesno zloupotrebljavati.
Brojni politički teoretičari upozoravali su na opasnost takve zloupotrebe. Hannah Arendt je još sredinom 20. stoljeća pisala kako inflacija pojmova zla dovodi do njihova pražnjenja, dok Timothy Snyder upozorava da se “povijesni fašizam ne smije pretvarati u retoričku batinu za dnevnu politiku”. Kada se sve nazove fašizmom, onda — paradoksalno — stvarni fašizam postaje teže prepoznati.
Dvostruki kriteriji i selektivna histerija
Cvrtiline usporedbe s drugim masovnim događajima u Hrvatskoj razotkrivaju još jedan sloj problema. Ultra u Splitu godinama prolazi bez ikakve moralne ili sigurnosne panike, iako su ondje zabilježeni brojni zdravstveni incidenti, predoziranja, pa i smrtni slučajevi. Isto vrijedi za velike strane izvođače koji pune arene ili Hipodrom.
No kada Thompson najavi koncert, nastupa kolektivna histerija: traže se višestruki sigurnosni elaborati, broje ambulante, problematizira razglas, a strani mediji pišu o “opasnom nacionalističkom okupljanju”. Takvi dvostruki kriteriji ne mogu se objasniti brigom za sigurnost. Oni se mogu objasniti samo politikom.
Domaća ljevica kao korisni idiot
U tom trenutku domaća politička ljevica ulazi u opasnu ulogu. Platforme poput Možemo i SDP-a, u nedostatku ozbiljnih nacionalnih političkih uspjeha, posežu za najjednostavnijom strategijom: moralnom panikom. Proglasiti sebe “progresivnima”, a protivnike “fašistima”, postaje zamjena za stvarnu politiku.
No ta strategija ne ostaje zatvorena unutar hrvatskog političkog prostora. Ona se prelijeva u regionalni kontekst — i tu postaje iznimno opasna.
Srpski svet, SANU i stvarne prijetnje
Dok se u Hrvatskoj lovi simboličke fašiste, u Srbiji se bez zadrške artikuliraju projekti poput Srpskog sveta. Od SANU memoranduma I i II, preko Vučićeve retorike, do konkretnih istupa političara poput Draška Stanivukovića, poruke su jasne. Stanivuković je u Gračacu sudjelovao u otvorenom velikosrpskom huškanju, uz poruke o “srpskom moru” i “srpskim gradovima”.
Takve izjave nisu metafore. One su političke poruke s jasnom povijesnom pozadinom. I upravo tu dolazimo do apsurda: dok se stvarni velikosrpski diskurs relativizira ili ignorira, domaći politički akteri energiju troše na izmišljene unutarnje neprijatelje.
Još je problematičnije što je reakcija hrvatskih institucija na takve istupe bila mlaka. Umjesto da se Stanivuković proglasi personom non grata, poruke su gurnute pod tepih. To šalje signal slabosti — i prema van i prema unutra.
Hrvatska stvarnost: brojevi, činjenice i stabilnost
Ironija cijele situacije jest da stvarna Hrvatska danas izgleda dijametralno suprotno od slike koju nude alarmisti. Nezaposlenost je pala s više od 20 posto na oko 4 posto, jednu od najnižih stopa u EU. Hrvatska je dosegla više od 80 posto prosjeka zapadnoeuropskih zemalja po kupovnoj moći, uz stabilan gospodarski rast.
Zemlja se suočava s kroničnim nedostatkom radne snage, zbog čega uvozi radnike — uključujući velik broj iz Srbije. Kulturna razmjena nikada nije bila intenzivnija: srpski filmovi, glazbenici i komičari postižu rekordnu gledanost; koprodukcije cvjetaju; turizam bilježi više od 20 milijuna posjetitelja godišnje. Hrvatska se redovito svrstava među najsigurnije zemlje na svijetu.
U takvom kontekstu, govoriti o “rastu fašizma” nije samo pogrešno — to je gotovo groteskno.
Rijeka i glas razuma
Zato je posebno znakovito da je jedan od najrazumnijih glasova došao iz Rijeke, grada koji se desetljećima smatrao simbolom ideološke ljevice. Gradonačelnica Iva Rinčić jasno je rekla da je korištenje Thompsona kao političkog alata — bilo za zabrane, bilo za mobilizaciju — parazitsko. Ideologija, upozorila je, ne smije diktirati glazbeni ukus, niti se kultura smije pretvarati u bojište dnevne politike.
Ta izjava razotkriva suštinu problema: nije problem Thompson, nego politička instrumentalizacija.
Geopolitički trenutak koji ne prašta naivnost
U trenutku rata u Ukrajini, slabljenja međunarodnih institucija i mogućih potresa unutar EU-a i NATO-a, male države moraju biti posebno oprezne. Hrvatska ima povoljan geopolitički položaj — more, luke, prometne koridore, strateške rijeke — ali i povijesno iskustvo koje pokazuje koliko brzo stabilnost može nestati.
Ako bi došlo do ozbiljnijeg globalnog preslagivanja moći, države koje su same potkopavale vlastiti legitimitet našle bi se u nezavidnom položaju. U tom smislu, stalno samoproglašavanje fašističkom državom nije moralna hrabrost, nego politička neodgovornost.
Zaključak: prestati igrati tuđu igru
Kako upozorava Željko Cvrtila, hibridni rat ne prestaje sam od sebe. On se hrani našim unutarnjim podjelama, našim ideološkim opsesijama i našom nesposobnošću da razlikujemo stvarne prijetnje od fantazija. Ako Hrvatska nastavi sama sebe prikazivati kao problem, netko drugi će to vrlo rado iskoristiti.
Na kraju, pitanje nije Thompson, niti jedan koncert, niti jedan povik. Pitanje je hoće li Hrvatska konačno prestati pucati sama sebi u nogu — i početi se ponašati kao država koja zna gdje je, što je postigla i koliko bi mogla izgubiti ako nastavi igrati ulogu koju su joj drugi napisali.
Podsjetimo i kako stručnjak za informacijske znanosti i komunikologiju, dr. sc. Gordan Akrap, već dugo vremena upozorava na zabrinjavajuće tendencije u načinu na koji svjetski mediji izvješćivaju o Hrvatskoj – konkretno o slučaju Marka Perkovića Thompsona.
Akrap tvrdi kako su u tim izvješćima prisutni jasni elementi hibridnog rata: od selektivnog pristupa i otvorenih neistina do pokušaja oblikovanja negativne percepcije o Hrvatskoj.
Akrap posebno ističe ulogu pojedinih dopisnika koji, prema njegovim riječima, često djeluju izvan profesionalnih i etičkih okvira, a njihove iskrivljene narative preuzimaju i domaći mediji, čime se dodatno destabilizira društveni prostor. On ističe kako takvi obrasci informacijske manipulacije nisu novost, već imaju duboke korijene još iz vremena Domovinskog rata.
stručnjak za informacijske znanosti i komunikologiju, dr. sc. Gordan Akrap upozorava na zabrinjavajuće tendencije u načinu na koji svjetski mediji izvještavaju o Hrvatskoj – konkretno o slučaju Marka Perkovića Thompsona. Akrap tvrdi kako su u tim izvještajima prisutni jasni elementi hibridnog rata: od selektivnog pristupa i otvorenih neistina do pokušaja oblikovanja negativne percepcije o Hrvatskoj.
Posebno ističe ulogu pojedinih dopisnika koji, prema njegovim riječima, često djeluju izvan profesionalnih i etičkih okvira, a njihove iskrivljene narative preuzimaju i domaći mediji, čime se dodatno destabilizira društveni prostor. U intervjuu otkriva kako takvi obrasci informacijske manipulacije nisu novost, već imaju duboke korijene još iz vremena Domovinskog rata.
/Desk/