Posljedice gašenja Aluminija u Mostaru vidljive su na svakom koraku. Osjeća ih i Federalni zavod Mirovinsko-invalidskog osiguranja, Županijski zavod zdravstvenog osiguranja, mreža elektrodistribucije, tvrtke koje su poslovale s Aluminijem, ali i mostarski ugostitelji i trgovci. Najveći teret, ipak, osjećaju radnici nekadašnjeg stupa gospodarstva u Hercegovini, izvješćuje BHRT.
Gašenjem Aluminija 500 ih je proglašeno tehnološkim viškom, a 300 radnika ostalo je u tvrtki i primaju minimalne naknade. Svi oni pozorno prate poteze Federalne vlade i čekaju rezultate pregovora s potencijalnim investitorima, jer je, kako kažu, u pitanju njihova i egzistencija njihovih obitelji.
Većina radnika Aluminija dočekala je gašenje tvornice pod kreditnim zaduženjem. Do prije desetak godina činilo se da ovaj treći najveći izvoznik u Bosni i Hercegovini nikad neće propasti, a primanja zaposelnih bila su nadprosječna. Gašenjem Aluminija svi su natjerani da se sami snalaze.
“Većina ljudi je okušala sreću odlaskom iz države, a mnogi su ostali ovdje u gradu i mogu kazati da se nisu najbolje snašli jer kako se snaći na tržištu rada koje je prezasićeno i nema dovoljno radnih mjesta”, kaže glavni analitičar plana u pogonu Ljevaonice Ivan Kolobarić.
Zaposlenici koji su ostali u tvornici primaju umanjene naknade, ali i na njih mogu računati još ovaj mjesec. Što onda, pitanje je koje ih sve muči. Svaki od njih ima svoj plan za najgori scenarij, konačno gašenje tvrtke, ali ne gube nadu da će Aluminij opet proraditi.
“Vremena više nema, resurse smo sve potrošili, ljudi se osipaju, gubimo kvalitetan kadar, upitno je za dva-tri mjeseca, ako se pojavi neki investitor, kako će to izgledati i hoće li se proizvodnja moći pokrenuti na način na koji je to do sada bilo”, pita se rukovoditelj transporta i održavanja Danijel Bukovac.
Situacija u koju je doveden Aluminij nastala je spletom okolnosti koje sežu od lošeg upravljanja do nepovoljne situacije na tržistu toga metala, a posljednji čavao u lijes je nedostatak političke volje da se nađe rješenje. Strpljenje je pri kraju, a novi prosvjedi otvorena mogućnost.
“Ja bi se digla i za rudnike i za sve tvornice koje propadaju, to je šteta, mi štetimo svojoj državi zato što se ne bunimo. Žalosno je da mi moramo to govoriti vladi, vlada koja upravlja ovom državom mora donositi odluke koje su dobre za ovu državu. Na kraju, što je dobro za državu? Da imaju ljudi gdje raditi”, smatra viša stručna suradnica za financijske poslove u Aluminiju Tanja Jovanović.
Sve su oči uprte prema Vladi Federacije, koja pregovara sa potencijalnim kineskim investitorima, ali cijeli proces traje sporo. Radnicima je dosta lažnih obećanja i čekanja da iz tvornice kojoj su poklonili godine života ponovno u izvoz krenu proizvodi od aluminija.
(Izvor: BHRT)